17.10.2009.

Odsad sam Tu

11.10.2009.

“Love knows no limit to its endurance, no end to its trust, no fading of its hope; it can outlast anything. Love still stands when all else has fallen.”

Stojeći na pozornici, izbezumljeno su gledali u publiku kako skače njima pod nogama. Neki su izgledali oduševljeno, neki pak kao da im je dosadno, a neki su bili ravnodušni. Nisu očekivali da bi mogli imati toliko energije za skakanje.

„I zadnji bend koji će pokušati osvojiti prvo mjesto je 'Hiato'!“ spikermen oduševljeno najavi sljedeći nastup – njih.

Reine su se ruke smrznule, iako je znala da ona mora najaviti početak pjesme. Grašci znoja su joj se slijevali s čela, iako nije ni počela onaj teži dio posla – udaranje o bubanj. Nadala se da će se Kai okrenuti i dati joj osmijeh koji će ju smesti s nogu i pokrenuti, ali on je bio okrenut i tako udaljen.

Umjesto njega, Rin se okrene te nasmiješi kao nikada u životu. Podignuo je palac lijeve ruke... i to je bilo to. Jedan, dva, tri i bubanj je zaigrao praćen akustičnom gitarom pa zatim bass gitarom. Rinove glasnice su plesale uz ritam dok mu je Rei parirala istim tempom. Odlučili su se za pjesmu koju je Rei napisala kada su se upoznali – Kai, Rima, Hideki, Rin i ona. Govorila je o prijateljstvu, borbi, novom danu i nadi; svemu onom što je zaboravila proteklih tjedana, a najednom se sve vraćalo na jedan nov način.

Bilo je to poput bala za mrtve, pjesme za gluhe, boje za slijepe, nade za bolesne. Pjesma je kružila dvoranom kao da nema sutra, kao da je svaka nota bitna sada i da nije važno ako jeza koji tren više ne bude bilo.

Njima je bilo tako čarobno da su pomisli kako ništa od ovoga nije stvarno – kao da ih netko veći i snažniji vuče za nos jedva čekajući da im oduzme ovo zadovoljstvo.

I onda je pjesma završila.

Pljesak koji se prolomio je gotovo parao uši ponosom i visinom pojmljivom samo njemu. Nakon naklona, svo četvero se spustilo s pozornice gdje su ih nepoznati ljudi tapšali po ramenima.

„Hvala“, Rei reče tako da ju samo Rin može čuti.

„Uvijek ću biti tu, obećavam.“ Toplina. Toplina ju je oblila kad joj je to rekao; kao da je odjednom progledala – osoba koja je bila kraj nje je Rin. Uvijek je bio, samo je bila preslijepa da to vidi; zaslijepljena privremenom simpatijom kojom je mogla izgubiti ono do čega joj je najviše stalo.

Buka oko nje je utihnula. Morala je to reći... sada.

„Rin“, zaustavila ga je pred vratima svlačionice gdje su ostali bendovi čekali konačnu odluku. „Ti, to si ti.“

Rin razgolači oči jer mu isprva nije bilo jasno što je željela reći.

„Ne može biti nitko drugi osim tebe.“ Rei promrmlja taj zadnji dio gledajući ga sa suzama u očima bojeći se da se on već predomislio.

I tad ju je zagrlio, kao nikada prije. „Drago mi je.“


Te noći Hiato nije osvojio prvo mjesto, već drugo. Ali nisu bili razočarani, nipošto. Rima im je čestitala kao da su pobijedili, a i većina ljudi koje nikad u životu nisu vidjeli.

Bila je mala razlika, tako će pričati svojoj djeci – izgubili su s malom razlikom. Ono što nisu znali toga dana jest da njihova prilika dolazi već idućeg mjeseca kad su dobili gažu u manjem Kenchijevom klubu i tamo rasturili plesni podij.

Dva mjeseca kasnije su snimili svoj prvi album koji su nazvali „Pravi izbor“.

Rei je objasnila Kaiju da je odabrala Rina što je on shvatio; priznao joj je da misli kako je to pravi izbor jer je i sam mislio da je ljubav koji je gajio prema njoj samo bratska, prijateljska.

I otada se sve vratilo u normalnu. Te godine između njihovog odrastanja i djetinjstva, naučili su da život nije uvijek bajka i da dan nije uvijek sunčan. Poanta je napisati svoj sretan završetak i nasmiješeno proživjeti tamne oblake i kišu.

Za svakog postoji ono „pravo vrijeme“, samo treba biti strpljiv.



THE END

Znam da je malo razočaravajući kraj, ali mislim da je vrijeme da Rei odspava zimski san.
Nadam se da nije bilo previše zamorno i hvala vam što ste čitali kroz sve moje faze. ^^

p.s. točno 70 stranica u wordu sa slovima veličine 11. I'm pretty proud of myself.

p.p.s. novi blog je ovdje