09.08.2009.

" Misliš li da svijet pokreće glazba? One savršene note proizvedene udarcima bubnja ili tiranjem žica gitare pa čak i glasom iz dna grla. Zamisli da je život jedna pjesma, nije bitno kojeg žanra, bitno je da ti oduzme dah, da ju proživiš, pjevušiš čak i kada joj dođe kraj. Što kažeš na to, nii-san*? " sanjivim glasom pripovijeda Rei očekujući bratov odgovor, ali kada ga nije bilo, ona galagano gurne laktom. Kazuki protrlja oči te uzdahne, opet mu se prispavalo od njenog govora.

" Zvučiš kao da si retardirana kada tako govoriš ", odbrusi kroz mali smiješak na vlastitu primjerdbu. Rei se uspravi te prekriži ruke na prsima ne prikrivajući ljutnju na ne razumijevanje njenog starijeg brata.

" Baka**! Samo zato što si ti emocionalno zaostao, ne znači da sam i ja. " Umjesto odgovora, Kazuki ju lagano gurne natrag i privije k sebi. Oduvijek je imao goruću želju da ju zaštiti otkad su njihovi roditelji jednostavno zamrzili jedno drugo te se vrlo često svađali. Rei ih nije voljela vidjeti takve pa se često uvlačila bratu u krevet kada je bilo vrijeme za počinak. Samoća ih je oboje ubijala, a tako su se upravo i osjećali - napušteno od strane vlastitih roditelja koji su odjednom htjeli " svoj život " zaboravljajući na njih.

" Nisam emocionalno zaostao. Nitko te ne razumije, seko. Moraš prestati filozofirati ili ćeš završiti u ludnici s petnaest godina. " našali se on te joj promrsi kosu što ju je još više naljutilo. Iako je imala 15 godina, Rin je često pomislio kako je ona isto ono cvrkutavo šestogodišnje dijete koje skae po blatu loveći leptire. Oduvijek je pazio na nju, pa čak i tad, jer je ona uvijek bila veselo dijete koje nije vidjelo nijednu lošu stvar na svijetu. Ta njegova sestra je bila njegova potpuna suprotnost; on, koji se dičio ozbiljnošću i nonšalatnošću, nije nikad smio prijeći granicu zrelosti. Ali ona nije niti poznavala tu granicu, u njenim očima ona nije postojala.

Rei glasno uzdahne kao da joj je dosta prepiranja jer je ona u pravu. Okrene se na bok i zagrli brata koji je ležao na leđima. " Ti stvarno ništa ne razumiješ ". promrmlja i utone u san.

***

" Oj, Rei, diži dupe! Zakasnit ćeš prvi dan ", Rinov dubok glas je odjekivao malom sobicom uređenom po njegovom ukusu. Mnoštvo cd-a razbacanih po smeđem tepihu koji se jedva nazirao od silnog nereda, zidovi oblijepljeni posterima njegovih najdražih bendova, ali radni stol koji je čuvao računalo je bio uredan tek s nekoliko praznih kutijica od igrica. Misao da je soba njegove sestre potpuno ista, mu je donosila smiješak na lice i bilo je dovoljno da zna kako je ona jedino što će uvijek ostati njegovo, na njegovoj strani.
Rei nije reagirala na njegovo deranje i šizenje koje se prosulo po cijeloj sobi, već je samo prekrila uši jastukom te počela glasno hrkati. Nažalost, to joj nije bilo ni od kakve pomoći jer joj je brat oteo jastuk, maknuo pokrivač s nje te ju povukao za noge s kreveta. Glasno je udarila o tlo te jauknula od boli.

" Nisi mogao biti malo nježniji? " pokušala je biti sarkastična, ali trljajući glavu na bolnom mjestu, nije uspjela postići taj efekt. Rin ju je odmjerio od glave do pete.

" Marš u kupatilo umiti se i obući. Dotad ću nam napraviti doručak. " oštro je zapovjedio prstom pokazujući na vrata. Rei zausti kako bu mu uzvratila, ali onda odustane jer je shvatila da je sve besmisleno, a on joj je ipak stariji brat kojeg bi - kako su je učili - trebala slušati i poštovati.

Rei izađe iz sobe i skrene lijevo te umalo promaši vrata kupaonice pošto joj se još uvijek malo vrtjelo u glavi od naglog buđenja. Nespretno otvori slavinu iz koje poteče hladna voda kojom je odmah zalila lice; odmah se razbudila. Potom otetura u svoju sobu koja je bila identična Rinovoj, te zgrabi par treperica i običnu crnu majicu sa slikom benda - takva joj je uglavnom i bila cijela garderoba; običan stil, crne majice sa kojekakvim slikama; crne, sive i poderane traperice te par starki. Sličan je bio i Rinov ukus.
Rei je oduvijek bila zahvalna što ima brata i prijatelje koji ju cijene i vole glazbu. Zahvaljujući njihovoj podršci, Rei je osmislila bend naziva " Hiato ". Nisu bili nikakvi profesionalci, dapače, bili su daleko od toga - još uvijek samo svirali u garaži. Ali i to je bilo dovoljno, jer njima je glazba način života, a ne način zarade.

Izašavši iz svoje sobe, uputila se u kuhinju koja je bila odmah niz hodnik. Kuća u kojoj su živjeli je bila mala, ali zahvalna i doboljna za sve njih. Sve je bilo smješteno u prizemlju - odmah kod ulaza je dnevna soba, a kraj nje kuhinja koja vodi u poduži hodnik na čijem je kraju kupatilo. Na samom kraju su Rinova soba (lijevo), Reina soba (desno) i soba njihovih roditelja (kraj Rinove sobe). Soba pokraj Reine je vodila u garažu gdje nije bio njihov auto, već glazbeni instrumenti koji su u njihovim očima bili daleko vrijedniji od svih auta svijeta.

" Žitarice opet? " promrmlja Rei gledajući u svog brata koji je sipao mlijeko u dvije zdjelice. Uputio joj je prijekoran pogled i spustio mlijeko.

" Ako misliš da možeš bolje svako jutro do kraja školske godine, budi moj gost pa slobodno napravi nešto bolje. "smireno joj odvrati te navali na svoje žitarice. Rei napući usnice, ali onda sjedne kraj brata i stane jesti svoje žitarice koje bijahu hladne od hladnog mlijeka, ali su zato savršeno kvrckale pod zubima.

" Ne mogu vjerovati da je danas prvi dan škole, opet! Kako ću se snaći u novoj okolini? " sjetno reče Rei te strpa još jednu žlicu u usta, ali potpuno bezvoljno. Odjednom je zaboravila na bolnu senzaciju u želucu, nju je zamijenila briga. Naime, Rei je prije tri mjeseca završila osnovnu školu te je sada polaznik srednje škole - kao i njen brat. Ipak, sve ju to plaši jer joj novi početci nikada nisu dobro išli, jer su teški i zahtijevaju truda. Srećom, dvoje njenih najboljih prijatelja su također poslani u istu u tu školu. Briga je ipak prisutna.

" Ne boj se, seko, ja ću te paziti. Obećajem. Ako te netko bude gnjavio, samo mi javi i veliki braco će to srediti! " dobaci Rin te se ponosno isprsi. Rei se jednostavno morala nasmiješiti, ali joj je pritom mlijeko izletjelo iz nosa. Sad su se već oboje smijali.

***

Škola je bila visoka i sva napravljeno od stakla pa se unutrašnjost lako vidjela. Štitila ju je visoka ograda od tamnocrvenih cigli dok su vrata bila od crnih šipki koje kao da su sezale u nebo. Većina mladih, novih učenika se bojalo ući unutra, ali Rin je uspješno gurao Rei prema naprijed.

" Ne želim ići! Pusti me! " Vikala je i koprcala se kao da će se svaki čas rasplakati. Nije bila jedina koja je pravila takvu scenu - većina je također sećkarala lijevo-desno tražeći bijeg.

" Budi hrabra kao pravi Shibuya! " ohrabri ju brat, ali uzaludno. Rei se smiri i čvrsto stane gledajući u zgradu. Stariji učenici su se veselo kesili s viših katova te prstima upirali u one ispod. Rin je uočio da ih ona promatra pa joj rukama prekrije oči te se sagne do njenog uha govoreći: " Ne boj se njih, oni su budale bez života koji me se boje. Kada ti maknem ruke s očiju, ispravit ćeš se i ponosno ušetati u školu, može? " Rei stisne obje šake i odlučno kimne glavom. " To je moja sestra. Piči sad. "

Maknuvši joj ruke s lica, Rei duboko udahne i zakorača prema ulazu škole koji je bio sve bliže i bliže sve dok ga nije dodirnula nosom, ali ruke su joj i dalje bile uz tijelo umjesto na kvaki. Znala je da Rin čeka da uđe, ali ona nije mogla. Onaj mali kukavični crvić joj nije dao mira.

" Rei-chan! " piskutavi glasić se oglasi njoj s leđa pa poskoči od iznenađenja. Već je znala tko je to pa se okrenula i potrčala osobi u zagrljaj. Izgrlivši osobu, odmakne se od nje te pogleda u njene tople smeđe oči znajući odmah da je to ista ona prijateljica koja je uvijek uz nju jš otkad je krenula u prvi osnovne.

" Rima-chan, nisi se nimalo promijenila. " primijeti Rei te se široko osmjehne. Rima joj uzvrati smiješak te savine koljena kako bi se slatko naklonila tjerajući široku pletenu suknju da zapleše oko njenih nogu. Potom Rima rukama zgrabi svoj pleteni prsluk kojeg je obukla preko crne majice te nagne glavu u desno. Reine oči nestašno polete u istom smjeru. Ugledavši dečka čupave smeđe kose kako se smješka, poletjela mu je u zagrljaj. Dečko odmah uzvati još čvršće ju primajući k sebi.

" Znao sam da ću ti faliti, znao sam! " usklikne od sreće te ju pusti.

" Hideki-kun, naravno da si mi falio. Zar si mislio suprotno? " Rei cokne zubima glumeći razočaranost u prijatelja, ali brzo ozbiljno lice zamijeni veliki osmijeh. Hideki rukom posegne u džep i izvadi drveni privjesak u obliku zuba prikačen na običnu smeđu špagu. Pruži ga Rei. Ona ga stane promatrati s divljenjem. " Sjetio si se? "

" Naravno da sam se sjetio pa što ti misliš tko sam ja? Najbolji prijatelji ne odlaze u Europu i ne donesu ništa svojim drugim prijateljima. "Kazuki zadovoljno dobaci te kimne glavom u Riminom smjeru. Ona odmakne nestašne pramenove kose s ušiju otkrivajući slatke male naušnice u obliku kista.

" Predivno je. Arigato***. " zahvali se Rei. Potom svo troje okrenu svoja lica prema vratima i nastave stajati u tišini; u strahu zapravo i nevjerici.
Uto, Rei i Rima bijahu povučene za torbe prema natrag od Rinove ruke. On ih obje obgrli oko ramena te se smjesti glavu između njih dvije.

" Mislite li ovdje stajati do sutra? Nastava će uskoro početi. " reče on ozbiljno iako je jedva suzdržavao smijeh. Hideki ispruži šaku prema njemu te mu ovaj uzvrati pozdrav. " Hideki, sve si muževniji. Treba ti cura. " Rima ga na to udari laktom u rebra i prostrijeli ubojitim pogledom. " Vas dvoje, ha? " Hideki ponosno kimne glavom na što se Rima samo zacrveni. " Rei, sada samo tebi fali dečko. "

" O daj šuti, kada ti nađeš curu onda mi se javi! " odbrusi ona te se izvuče iz njegovog zagrljaja.

" Meni ne treba cura. "

" Ni meni dečko. "

Rima se lažno nakašlje te ih konačno pomisli pozvati sve unutra - i njoj je dosadilo samo stajanje. Kako su oni ušli, tako su i ostali oprezno krenuli stupati na mramorni pod unutrašnjosti škole. Baš kad su se trebali rastati te svatko krenuti svojim učionicama, pojavi se Hato Kai, Rinov najbolji prijatelj. Rukom je nonšalantno prošao kroz neuredne pramenove kose te se široko osmjehnuo otkrivajući red pravilnih, bijelih zubi. Rei se automatski okrene na drugu stranu jer je znala da joj lice do sada već gori od crvenila. Rima uoči njeno komešanje te ju pogurne naprijed, njemu u susret.

" Rin, prijatelju ", pozdravi on Rina kao što ga je i Hideki maloprije. Potom se okrene prema ostalo troje koji su ih gledali s divljenjem. Kai se silovito približi Rei te ju potapša po glavi. " Ma vidi kako je samo narasla. Trebat ćeš dečka uskoro. " obrati joj se šaljivim tonom koji je samo produbio njeno crvenilo, " dobro je vidjeti i vas dvoje. Imamo probu danas? "

" Da, poslije škole. " odgovori Rin umjesto Rei jer je primijetio da ju je napustio dar govora. Oprostivši se, svatko je krenuo svojoj učionici.

Rei je odahnulo kada su konačno našli pravu učionicu. Sjela je do Rime dok je Hideki bio iza njih dvije. Odjednom je sav strah nestao jer ga je zamijenio adrenalin; potpuno novi osjećaj.