08.10.2009.

Vozeći se busom na putu kući, Rei je pretumbala svaki djelić svoje glave kako bi utvrdila odgovor na „Rin ili Kai“ pitanje; i, ako ga je imala jučer, do danas joj je već ispario – jer čim je pomislila na ikakvo biranje, potpuno bi se zbunila.

Sjedalo kraj nje je bilo prazno i usamljeno, par puta joj je palo na pamet da nitko ne želi sresti kraj nje jer misle da nešto nije u redu, da njen izraz lica krije bolne tajne. Zasmetao joj je takav tretman, ali nije imala snage usprotiviti se.

Gledala je kroz prozor naslonivši se na rub koji je bio hladan zbog ledenog zraka koji je šibao tanke prozore. Pokušala je zamisliti svoju budućnost i koga bi htjela imati kraj sebe, ali je uspjela razaznati samo Rimu i Hidekija dok je treća osoba bila mutna. Zar je izbor bio tako težak da ga nije mogla donijeti? Zar je tolika kukavica da bi radije povrijedila sebe tisuću puta ili Kaija i Rina samo jednom? Zar je to uopće kukavično?

„Slobodno?“ nepoznat muški glas ju prene iz razmišljanja. Bio je to dečko pet godina stariji od nje, otprlike, iako je izgledao puno mlađe zbog kape koja je nakoso stajala na njegovoj raščupanoj kosi. Veliki podočnjaci, koji su mu uokviravali plave oči, su bili toliko debeli da je pomislila kako je on sigurno nekakav gamer ili ne spava uopće.

„Da, slobodno je“, odgovori Rei, ponesena trenutkom. Uspravila se u sjedištu te nastavila zuriti kroz prozor. Dečko je izvadio slušalice iz džepa te odvalio nekakvu pjesmu koju Rei nikada nije čula. Suptilno je nagnula glavu ulijevo kako bi ju bolje čula jer ju je šokiralo što nije znala neku pjesmu. Ona je bila poput džuboksa – sve pjesme je znala iako ih nije sve voljela.

Dečko je primijetio da mu se Rei sve više približava pa se on udaljio jer mu je to bilo malo čudno; na kraju krajeva, nije tako dobro izgledao. No bilo je uzalud, Rei je već potpuno svladala znatiželja.

„Možeš li se malo udaljiti?“ upita on glasom kojeg je obuzela neugoda.

„Koja je to pjesma? Znam sve pjesme, kako onda ovu ne znam? To je negmouće“, gotovo djetinje progovori Rei. Dečko se nasmiješi.

„Aha, pa što nisi odmah rekla. Uostalom, ovu pjesmu nisi niti mogla čuti jer je to demo jedne nove mlade grupe. Ja sam uvijek u potrazi za mladim talentima.“ Obrazloži dečko. Rei sine ideja.

„I ja imam bend.“ Ponosno reče lupnuvši se po prsima.

„Stvarno? Ako je tako“, reče i posegne u džep za nečim,“ sutra u Kenchiju imamo audiciju, recimo, za predgrupu jednog popularnog benda. Ako vas zanima, slobodno dođite.“

Rei primi posjetnicu s imenom i adresom te kimne glavom uz mali smiješak. „Hvala.“

„Nemaš frke“, dobaci dečko, zavali se dublje u sjedište, zabaci kapu preko lica i nastavi slušati pjesme.

Rei se učini da bi ovo bilo savršeno rješenje problema. Vratit će se kući kao heroj koji ih je konačno plasirao malo dalje od garaže; možda i Kai i Rin zaborave izbore i objašnjavanje zbog njenog odlaska.

***

Rima i Hideki su protekla tri dana proveli kod Shibuyevih jer su se brinuli zbog Rei pošto im se nije javila. Rin im je, misleći da je pravo vrijeme, ispričao sve o tome kako nisu u rodu te da je zaljubljen u nju – kasnije je sve to ispričao Kaiju nasamo. On to nije baš dobro prihvatio, ali se trudio podupirati prijatelja koji je bio zaljubljen u njegovu djevojku.

Dok su tako sjedili u dnevnom boravku, u potpunoj tišini, odmjeravali su jedan drugoga ; ne mržnjom, već sumnjom i strahom. Nijedan nije imao namjeru odustati, iako bi to bilo najlogičnije rješenje. Gušenje osobe do koje ti je stalo, ne vodi nikamo – samo do puta s još više boli.

„I tako...“ izusti Rima trudeći se popraviti isto raspoloženje već tri dana. Boljela ju je glava od tišine pa joj je katkad došlo da zavrišti samo da ju razbije. Hideki se posprdno nasmiješi te ju pogladi po glavi jer je shvatio što želi učiniti – isto je tako znao da neće upaliti.

„Doma sam!“ odjednom začuju poznat glas s prednjih vrata, iako nisu ni čuli da se otvaraju. Rin je prvi poskočio do njih, praćen Kaijem. Rei se smiješila od uha do uha, držeći nešto u ruci.

Rin raširi ruke da ju zagrli, ali ona ustukne i stavi obje ruke ispred sebe kako bi mu dala do znanja da to ne želi. On ih razočarano spustio, iako je otprilike očekivao ovako nešto. Kai je pokušao učiniti isto, ali mu ona uzvrati kao i Rinu.

„Konačno!“ prodere se Rima te ju zagrli kao da ju nije vidjela sto godina, a ne 72 sata.

„Da, i ti si meni falila.“ Zagrlila ju je čvrsto, najčvršće jer je to bila jedina osoba koju je trenutno mogla zagrliti, a da se ne osjeća čudno. Potom se okrenula Rinu i Kaiju koji su stajali jedan kraj drugoga; gotovo je mogla vidjeti djeliće njihovog klimavog prijateljstva kako lebde oko njih. Krivnja joj je izokrenula želudac, ali je bila spremna reći što je mislila.

„Kai, Rin... znam da želite neku vrstu odluke, izbora, štogod... ali ja to nemam. Žao mi je zbog toga, ali nikako ne vidim treću osobu koja stoji kraj mene, a ovo je važna odluka – zbog vas – pa ne želim prenagliti. Molim vas, tražim samo malo vremena.“ Objasni im nadajući se da će prihvatiti takav odgovor kao privremenu zadovoljštinu.

Promoškoljivši se, obojica kimnu glavom jer nisu mogli tražiti više. Rei se zadovoljno nasmiješi i ispruži ruku s papirom prema njima.

„Što?“ upita Rin zbunjeno gledajući u bijeli papirić na Reinu dlanu.

„Ovo je naša ulaznica za budućnost“, reče, ali vidjevši da njima i dalje ništa nije jasno, shvatila je da će im morati sve lijepo i polako objasniti.

I tako su sjeli pa se Rei bacila na objašnjavanje. Studio u Kenchiju traži mlade glazbenike kako bi ubacili novu predgrupu u nastup i time ga osvježili. Auducija je sutra u pola osam navečer. Bendovi ne trebaju nositi svoju opremu (ako ne žele), jer će sve dobiti tamo. Ako pobijede, dobit će malu novčanu nagradu, mogućnost snimanja prvog albuma i odlazak na turneju po Japanu (ako album bude uspješan).

„Ovo je prava prilika!“ usklikne Hideki kojemu su zvijezde praktički iskakale iz očiju (ili je to bio znak novca?).

„Znam, nije li?“ potvrdi Rei kojoj je bilo više stalo do glazbe nego novca, ali je na ovaj način mogla imati oboje.

Ostatak večeri su proveli uvježbavajući stare pjesme koje je Rei napisala davnih dana, ali ih nikada nisu uglazbili. Rima je pak osmišljavala izgled njihovog prvog albuma jer je bila uvjerena u njihovu pobjedu.

Udaranje o bubanj. Sudaranje žica gitare. Pravilne note i one pogrešne. Zamasi kista i šarene linije. Ne, te noći nije bilo problema, samo prijateljstvo i umjetnost kao krajnje zadovoljstvo.

***

Oko deset sati su se razišli svojim kućama. Bez ikakvog pozdrava, Rei i Rin su pošli svojim krevetima; kao da je mir među njima bio dovoljno izražen samo tišinom – zasad.

Ležeći u krevetu, Rin i Rei su dijelili ista sjećanja. Nekako im je to postala rutina, uvijek su se osvrtali uspomenama kada je sat otkucao ponoć, a sati postali sve usamljeniji do konačne borbe svjetlosti i tame – jutra.

„Moj muž će biti zgodan, bogat i savršen!“ rekla je trinaestogodišnja Rei dok je pomagala majci pripremati ručak. Rin se pospredno zacerekao dok je rezao krumpir.

„Tebe nitko ne bi uzeo za ženu! Šeptrljo nad šeprtljama!“ dobaci joj. Rei ga tad pogodi oguljenom mrkvom. Srećom, majka to nije vidjela, inače bi vikala na nju. Rin ju je pokupio s poda te vratio na hrpu pokazavši Rei prstom da bude tiho pa će sve dobro proći.

„A ti ne želiš ženu?“ upita ga napokon gledajući kao da stvarno želi znati odgovor, bojeći se da bi njegov mogao biti bolji od nje.

„Ja već znam tko je žena za mene“, potvrdi tajanstveno se osmjehnuvši.

„Reci mi!“

„Jednog dana ćeš saznati, siguran sam.“

Tek sad je potpuno shvaćala što je htio reći; on je tada već znao koga želi i zašto dok je ona sanjala o gospodinu Savršenom koji najvjerojatnije ne postoji. Ili je možda cijelo vrijeme kraj nje?

Kad je bolje promislila, s Kaijem nikada nije provodila dovoljno vremena da se zaljubi u njega. Bilo je to, onako, na prvi pogled iako on nju nije ni pogledao prvi put. Ona je u njemu vidjela sve, nedodirljivo božanstvo, a on vjerojatno samo kliknu dvije godine mlađu. Kako su onda završili skupa, nije znala. Pitala se, jesu li i dalje par.

Odjednom je ožednila pa je odlučila tiho skoknuti do kuhinje. Na prstima se išuljala iz sobe pa u kuhinju. Kad je upalila kuhinjsko svjetlo, skoro je vrisnula – za stolom je sjedio Rin jedući kekse i mlijeko.

„Uplašio si me“ siknula je.

„Pa oprosti što sjedim u mraku“, odvrati on dok mu je mlijeko curilo iz usta jer nije pazio. Rei zakoluta očima te si natoči čašu vode. Podignula se na barsku stolicu te polako ispijala gledajući u Rina koji je i dalje neometano jeo svoje kekse te tiho mljackao.

Kako li je samo mogla zaboraviti? Ovo nije bio prvi put da ga je zatekla ovako u kuhinji – kad god nije spavala s njim u krevetu, onda bi naglo ogladnio pa se prežderavao – tako joj je barem rekao.

„Toliko ždereš, a i dalje si mršav. Nije fer.“ Promrmlja Rei između gutljaja.

„Imam dobar metrabolizam“, odgovori joj Rin.

„Metabolizam, geniju.“ Sarkastično ga ispravi Rei.

„Nemoj se javljati dvojkašice!“ podbode ju Rin dok se ustajao i odlagao tanjur i čašu u sudoper. Rei se namršti.

„Baš znaš udariti gdje boli“, napući ona usne dok ga je ljutito gledala. Rin se nasmiješi te ju brzo poljubi u čelo dok je odlazio.

„I ti.“

***

Iduće prijepodne je svo petero proveli u općem uzbuđenju – ponavaljali su pjesme, opet i opet dok im nisu izlazile na uši i neprestano svirale po glavi.

Rima im je odlučila osmisliti izgled koji bi oduševio publiku i suce, ali kad god bi pogledala njihovu garderobu i njihova nasmiješena lica – znala je da će im samo to biti dovoljno. Ohrabrivala ih je svake minute govoreći da će sve biti u redu, te da će ih rasturiti.

Hideki je pak bio razapet između uzbuđenja i treme. Šetkao je lijevo-desno po stanu ponavljajući akorde i mičući prstima na zamišljenoj gitari.

Rin i Kai su bili samouvjereniji i uravnoteženiji no inače. Možda jer su oni bili najstariji pa im nije bilo teško sabrati se. Ili su bili preponosni da pokažu strah. Oboje?

Rei je pak nezadovoljno udarala po bubnjevima i pokušavala pjevati. „Ne mogu i bubnjati i pjevati! Zvučim užasno jer se ne mogu koncentrirati!“ zastenje dok je vrtila štapiće među prstima.

„Zvučiš dobro! Uostalom, stalno radiš oboje tijekom vježbi!“ reče Rima.

„To je drugo! Ne mogu ja ovo! Koji mi je vrag bio da se uopće prijavim?“ paranoično nastavi. Rima joj tad opali blagi šamar nakon kojeg ju uhvati za obje strane lica kao malo dijete.

„Slušaj, bit ćeš dobro. Sve će biti dobro! Reci to.“

„Bit će dobro... da, bit će dobro.“