31.08.2009.

Alice Walker:
Expect nothing, live frugally on surprise.

Bolnički strojevi su pištali u nemilosrdnom ritmu držeći nečiju sudbinu na svom monitoru. Hodnikom ispred jedne od soba su trčkarali doktori; osoba koja je trenutno u njoj treba operaciju, a sala je zauzeta. Ipak, na njihovim licima nije bilo ni traga sažaljenja ili sućuti - njima je to samo posao, nesreće i tragedije vide svaki dan pa im to više nije ništa novo i ništa posebno.

Rima je čvrsto stisnula majčinu ruku. Sjetila se da je prije petnaest minuta bila u svojoj sobi i brinula se o nečemu što uopće nije važno u usporedbi s njenom majkom koja se tu bori za život.

Jednom rukom je ugrabila čips od paprike iz vrećice dok je drugim podebljavala lika kojeg je crtala na papiru. Imao je čupavu crnu kosu i velike podočnjake te ju je nekako podsjećao na Hidekija. Odjednom joj nešto veliko i crno skoči na ruku. Ona umalo padne sa stolice dok je pokušala pobjeći. Udaljavajući se od stola, pokušala je pomnije pogledati što ju je to napalo.

Bijaše to najopasnija životinja... " Cvrčak! " Rima vrisne i istrči iz sobe pazeći da ju mali kućni svirač ne slijedi. I tako je stajala u hodniku desetak minuta dvoumeći se treba li ubiti bubu ili ne; bojala se.

U taj čas se otvore ulazna vrata doma Hakkiri toliko glasno da je udarac odjekivao i gornjim katom.

" Rima!? Jesi kod kuće? " njen otac poviče.

" J-jesam! " dovikne mu odgovor.

" Rima... moramo u bolnicu. " promrmlja nešto tiše, ali ga je svejedno mogla čuti.

" Zašto? "

" Tvoja majka... "

Sada joj se sva ta strka sa cvrčkom činila besmislenom. Doduše, tad joj je to bio veliki šok jer se ona boji cvrčaka odmalena. Naime, jednog jutra - kada je imala sedam godina - otvorila je oči u svom krevetu i ugledala cvrčka kako ju gleda stojeći na njenom jastuku. Vrisnula je te se skotrljala s kreveta pritom se lagano ozlijedivši - i otad mrzi crne bube koje ju gledaju.

Pogledala je u blijedo i krvavo majčino lice. Nije ju mogla prepoznati; to nije bila ona žena koja je smijala kad god je stigla, koja ju je odgojila tako da razlikuje dobro od lošega i cijeni svoje sposobnosti. Ne, to nije mogla biti ona. Gdje je smiješak?

" Rima! Isuse, došla sam čim sam mogla! " Rei silovito otvori vrata sobe i utrči prijateljici u zagrljaj. Rima ju čvrsto stisne kao da ju želi prepoloviti - toliko ju je boljelo. Suze su potekle njenim, dosad, mirnim licem. " Dobro je, bit će dobro. Što se dogodilo? " Odvojila ju je od sebe i posjela.

Kad je krenula reći, Hideki utrči u sobu. Rima se automatski ustane te ga zagrli. Hideki sjedne i smjesti ju u svoje krilo. " Vraćala se kući s posla, kao i obično, ali se neki dečko pijan zabio u njen auto. On je poginuo na mjestu, a moja majka je.. pa.. " i brizne u plač slabašno pokazujući na svoju majku čije disanje nije mogla čuti od strojeva.

" Bit će sve dobro. Tvoja mama je jaka. " tješio ju je Hideki gladeći ju po kosi. Tad u sobu uđe Ryo Shibuya; Rein otac izgledajući kao da se maloprije uhvatio u koštac sa zmajem.

" Rima, operacijska sala je sada slobodna. Tvoj otac već čeka ispred nje i rekao mi je da te pozovemo. Rei, ti i ostali pričekajte ovdje. " reče i dvije medicinske sestre odguraju krevet na kojem je ležala Tsuki Hikkari. Rei potapše Rimu po ramenu dok je izlazila za doktorom.

Dok su odlazili, taman su se pojavili Kai i Rin u pratnji mladića kojeg Rei nikad nije vidjela. Trojica je ušla u sobu.

" Tata me nazvao te mi sve rekao. Mi smo bili kod Kaija kad se to dogodilo. Jadna Rima ", sućutno će Rin sjedajući do sestre koja i dalje nije mogla maknuti pogled s pridošlice.

" Kako je Rima? " upita ju Kai pa se trgnula.

" Potreseno, naravno. Nikad ju nisam vidjela takvu. " Na to se Kai počeše po glavi, nervozno, sjećajući se kako je njemu bilo kad su njegovi roditelji poginuli u istoj takvoj nesreći.

" Oh da ", trgne se najednom, " Rei, Hideki, ovo je moj brat Kazuya. On nas je dovezao. " predstavi ga pa se rukuju. Rei nije znala da Kai ima brata pa se namrštila pošto je činjenica da malo zna o Kaiju opet izašla na vidjelo. Sad joj je sve više smetalo.

Ona izleti van iz sobe do automata s kavom, zgrabi jednu papirnutu čašu s hrpe te natoči do vrha. Potom odmah iskapi do dna i stane puniti novu.

" Zar si toliko živčana? " Kai joj se prišulja s leđa i otme čašu iz ruke. Rei se odmah okrene i propne na prste kako bi ju uzela natrag, ali ju je Kai podignuo gore, a činjenica da je bio viši od nje joj nije išla u prilog.

" Vrati ju, treba mi! " obrecne se. Kai ju polako počne spuštati, ali ju onda opet vine u zrak.

" Ne može. Prvo mi moraš reći što te muči. " reče sa smiješkom na licu. Rei zakoluta očima, ponovno se okrene i uzme novu čašu s hrpe. Kai joj uzme i tu te stavi drugu ruku na sve ostale čaše. " Gukni golube. "

" Imaš brata ", uzdahne.

" Da, znam ", zbunjeno će Kai.

" Zašto mi nisi rekao? Što si češće oko mene postaje mi jasnije kako te malo znam. I to mi smeta. " obrazloži ne mogavši ga pogledati u lice.

Kai pusti čaše te stavi prst ispod brade napućivši usne kao da razmišlja. Onda ih konačno makne i uhvati Rei za ramena. " Čuj, cijenim što me želiš tako brzo upoznati, ali tek smo se prvi puta vidjeli prije četiri mjeseca. Ima vremena, ne boj se. Ok? "

Rei kimne glavom shvaćajući da je Kai u pravu. Naslonivši se na zid, pogledala je u njegovog brata. " Brat ti je zgodan. " promrmlja nakriveći glavu.

Kai se glasno nasmije. " Kao prvo, prestar je za tebe. Kao drugo, ne zanima se za cure. "

" Kako to misliš? " skrene pogled prema njemu u krajnjoj zbunjenosti.

" On je.. pa.. znaš. Gay. V-voli dečke. " promuca i pogleda Rei očekujući šokiranu reakciju, ali umjesto toga, ona prasne u smijeh. " Što je smiješno? "

" To ti je moja sreća! "

Na trenutak su uspjeli zaboraviti gdje su i zašto su tamo.

***

Tišina zatočena u mreži uspomena; i dalje nadmoćna. Jesen je polako počela uzimati danak ostavljajući drveće sa sve manje odjeće. Lipće nije nijednom zašuškalo niti prekinulo obred suza i nepotrebnih riječi.

" Tsuki Hakkiri nas je sve obilježila pa ćemo ju svi pamtiti kao nasmiješenu, bezbrižnu osobu ", završi svećenik govor dok se crni sanduk spuštao u crnilo duboke rupe. Rima se primila za oca kako ne bi pala na koljena. Bila je ljuta što ju doktori nisu uspjeli spasiti, što su podbacili i srozali se u njenim očima, ali taj bijes nije mogla pokazati nikako drugačije nego kroz suze; ovaj put su pobijedile.

Rei, Rin, Hideki, Kai pa čak i Kazuya su stajali sa strane spuštene glave jer im nije bilo lako gledati u djevojku koja se tako raspada pred svima. Htjeli su samo da ova tišina nestane i da zaborave smrt; ali su znali da je to gotovo nemoguće. Odjednom im se učinilo kako su se nebeske sile ujedinile protiv njih - svi odreda su doživjeli nekakve tragedije, smrti, rastanke; nije im bilo kraja, a život im je tek počeo.

" Amen ", i sanduk proguta zemlja.

***

Dan ranije, 18:45

Aoi Shibuya je odlagala svoje kofere u bijeli taksi, blago se smješkajući nervoznom vozaču koji je između zlatnih zubi cuclao slamčicu.

Rei i Rin su stajali sa strane, obgrljeni rukama svoga oca koji nije znao što reći jer je inače njegova - sada već bivša žena - obavljala srcedrapajuće razgovore. Nije osjećao nikakvu bol zbog njena odlaska, ali se bojao za svoju djecu koja su u krhkoj fazi svog života, a primaju ovakav udarac; majka ih je ostavila zbog posla, a oni joj nisu mogli reći da ostane.

Kad im se opet okrenula, konačno stavivši sve kofere u gepek, široko im se osmjehnula i raširila ruke. Rei i Rin su joj odmah potrčali u zagrljaj zaronivši lica u njen sako bojeći se njene reakcije ako vide da su na rubu suza.

" Nemoj plakati ", Rin šapne Rei. Ona kimne u mekanu tkaninu. Majka ih potom odmakne od sebe i pogleda sa suzama u očima; ipak je ona prva pokleknula.

" Budite dobri i slušajte oca. I gledajte me na dnevniku svake večeri ", doda smješkajući se kroz suze.

" Hoćemo ", čvrsto će Rin. Ona potom podigne pogled s njih i pruži ruku svom bivšem mužu.

" Pazi na njih. " upozori ga dižući kažiprst druge ruke.

" Ne brini se, u dobrim su rukama. I ti pazi na sebe, Tokyo je velik grad. " Aoi se nasmiješi i požuri u taksi jer bi svaka iduća minuta mogla odlučiti o njenom ostanku umjesto odlasku. Zatvorivši vrata, mahne im kroz staklo i brže - bolje okrene glavu naprijed jer ih više nije mogla gledati.

Ryo Shibuya je coknuo jezikom i prvi ušao natrag u kuću jer je smatrao da mu djeca trebaju vremena nasamo. Rei je i dalje gledala za taksijem dok je Rin spustio pogled prema tlu.

" Smijem li sada plakati? " tiho će Rei osjećajući kako su joj se oči zažarile. Rin razgolači oči te ju pogleda kao da se boji da ako zaplače, neće moći stati pa pohrli k njoj te ju zagrli najčvršće što je mogao.

" Smiješ. " šapne joj gladeći ju po glavi. Ona tako glasno zajeca pa su susjedi počeli provirivati kroz prozore, ali ih nije bilo briga. Danas su ostali bez majke, imaju pravo izgledati ovako sami.

" Nadajmo se da je ovo zadnja tragedija koja će nam se dogoditi, a i našim prijateljima. " reče i odmakne ju od sebe dok je pokušavala obrisati suze koje su dolazile same od sebe.

" Obećaj mi ", šmrcne i uhvati brata za košulju nervozno se poigravajući njegovom košuljom.

" Da ti bar to mogu obećati ", promrmlja i primi ju za ruku kako bi ju odvukao u kuću jer je vjetar počeo puhati, ali to nije bio onaj topao, ljetni vjetar, već oštar i hladan jesenski vjetar koji najčešće naglašava još nesreća.