15.08.2009.

Hideki je oprezno stavio olovku na nos te počeo okretati glavu u smjeru u kojem se olovka gibala. Rima ga je samo gledala čekajući pravu priliku kako bi ga udarila bilježnicom po glavi. Euforija je vladala cijelom novopečenim razredom. Nitko se nije trudio upoznavati; svi su se razdijelili u male grupice straih poznanika te pod odmorom pričali o potpuno nebitnim stvarima. Rei je samo ogledavala sve oko sebe vrteći olovku u ruci i uzdišući u nepravilnom ritmu.
Novog razrednika su već upoznali; bio je to čovjek u ranim tridesetima, izblajhane kose i sitnih očiju koje su bile kontrast žbunju na glavi. Ipak, nosio je čvrsto stegnuto odijelo i pravi osmijeh na licu što je nekako upotpunilo dojam odgovorne osobe - ili vanjština vara. U svakom slučaju, svima je odmah prirastao srcu - objašnjavao je jasno, znao se i našaliti, a o njeogovoj strogosti će tek morati naučiti - ipak je tek početak školske godine.

" Pet sekundi! Rekord! " Usklikne Hideki i ponosno pokupi olovku koja je tek maloprije pala na školsku klupu. Rima ga konačno udari bilježnicom na što se on pokunjio, ali svejednako zadržao veliki osmijeh na licu. Hidekija ništa nije moglo oneraspoložiti kao osobu koja živi u svom svijetu - a u njegovom svijetu, on je bio vrhunski kralj, gospodar vratolomija i besmislenih akcija. Takav karakter se potpuno suprotstavljao Riminom koja je bila povučeni umjetnik, skromna u svakom pogledu kao i spremna pružiti ruku kada je pomoć potrebna. Uistinu je čudno što su njih dvoje završili zajedno, ali bilo je lako vjerovati da se nadopunjuju.

" Hideki, baš si specijalan ", promrmlja Rima stavljajući ruku pod bradu kako bi pridržala glavu. Inače, Rei bi joj dobacila nešto tipa " Glava ti je teška pa ju moraš pridržati? " ili " Frizura je teška danas? " - ali sada jednostavno nije imala volje. Užasno joj je smetalo što se nitko nije htio sprijateljiti odmah na početku, već su očito kanili čekati do sudnjeg dana - ili do krizne situacije.

" Zašto se nitko ne dolazi upoznati? " konačno reče Rei te se uspravi u stolici trudeći se nasmijati svakom učeniku koji ju pogleda, ali joj oni ne uzvratiše osmijeh niti jednom.

" Pitaj ih ", predloži Rima, ali Rei odmah odbije odmahnuvši rukom. Ako se oni ne žele potruditi, zašto bi ona? Srećom, bilo kakva daljnja rasprava je bila odgođena zvonom koje je oglašavalo početak sata i daljnje upoznavanje učitelja; ali ne učenika. To je bilo problematičnije.

***

Predgrađe Kenchija je bilo obavijeno prozirnim velom ljetne vrućine koja je polako jenjala, ali ostavljala tragove nepodnošljive vlage. Vjetra nije nikako bilo pa se bilo teško osvježiti, a put do kuće je bio prilično dugačak - petnaest minuta uz brz hod. Katkad su Rei i Rin žalili što žive tako daleko od škole, ali nisu se mogli suprotstaviti roditeljima koji su našli savršenu malu kuću za savršenu obitelj. Do danas, kuća jest ostala savršena, ali obitelj je bila daleko od savršenstva - barem što se ticalo roditeljskog dijela.
Hideki, Rima i Rei su hodali iza Kaija i Rina koji su se udubili u pričanje o koncertu nekog novog benda. Rima i Hideki su pričali o svojoj vezi što je bilo simpatično jer se iz njihovih riječi jasno vidjelo da se vole.
Rei se pak osjećala kao izrod, kao da ne pripada jer su svi imali nekoga, a ona je hodala sama pognute glave. Katkad je samoća bila dobra, ali sada je bila među prijateljima, a tako se osjećala; bilo je puno gore.

" Rei, jesi li smislila nove riječi za naše pjesme? " upita ju Kai iz vedra neba te uspori kako bi nastavio hodati kraj nje. Rei se trgne i odmahne glavom ne rekavši ništa. " Jesi dobro? " zabrinuto će Kai te zatakne njenu kosu za uho kako bi joj vidio lice prekriveno crvenilom. " Zar ti je tako vruće? Oj, Rin, sestra ti ima toplotni udar! "

Rima zakoluta očima te povuče Rei na svoju stranu. " Iskreno, zar si retardiran? " ogorčeno reče te pojuri naprijed vukući Rei za sobom. Kai stane te se počeše po glavi izgledajući krajnje zbunjeno. Rin se glasno nasmiješi te povuče Kaija.

" Što sam učinio? "

" Ništa, prijatelju moj, samo si muško. "


Stigavši pred kuću, još jedan auto je bio parkiran na prilazu uz auto Reinih roditelja. Rin ga je odmah prepoznao i pojurio u kuću ostavljajući druge za sobom. Instinktivno, Rei je pojurila za njim. Ostalo troje je odlučilo pričekati vani.
Ušavši u hodnik, ugledali su svoja dva bratića kako stoje kao dva kipa gledajući u strop. Rin ih je pogledao, odmahnuo glavom i produljio u kuhinju. Tamo je ugledao svoju majku i oca kako skupljaju svoje elektroničke uređaje i trpaju ih u torbu.

" Što je bilo? " upita Rin naslonivši se na pult. Majka samo uzdahne otkrivajući nezadovoljstvo.

" Ujak i ujna se rastaju. Danas idu na sud, točnije, sada, a mi kasnimo. Ti i tvoja sestra morate čuvati djecu, jasno? " Objasni otac, zgrabi ključeve i otrči van upaliti auto. Majka brzo utisne poljubac u Rinovo čelo i nestane za ocem.

" Čula sam sve. Znači, dadilje smo? " reče Rei ušavši iz hodnika. Rin kimne glavom prije no što se jedan od dvojice bratića zabio u njega umalo ga srušivši.

" Hiro, što izvodiš? " ljutito ga upita. Mali dječarac crne, zalizane frizure ga pogleda malim tamnim očima koje kao da su isijavale zloćom... ili je to bila samo znatiželja? Drugi dječarac, Sato, dotrči za svojim bratom te ga gurne s leđa pa se Hiro opet zabije u Rina.
Rei se samo nasmiješi na Rinovu nesreću, a zatim se opali rukom po čelu. Ona istrči van kako bi poslala prijatelje kući.

" Ljudi, ništa od probe danas - moramo dadiljati. " sjetno reče stisnuvši usne u žaljenju. Kai se glasno nasmije i uhvati za trbuh.

" Uslikaj mi Rina s pregačom. Spreman sam platiti za to! " Potom su svi mahnuli rukom i otišli. Rei se nevoljko vrati unutra; voljela je svoje bratiće, naravno, ali su katkad znali biti prava mala hiperaktivna derišta. Jednom su na prevaru zavezali Rina za njegov krevet i onda mu razbacali sve stvari u sobi; otad ju Rin više niti ne sprema.
Hiro dotrči do nje držeći daljinski Play Stationa u ruci. Počeo je njime mahati i pokazivati prema konzoli. Već je znala koju igricu žele igrati pa je zgrabila daljinski i sjela na kauč ispred TV-a, vadeći igricu iz kutije. Nije se mogla opirati jer je ona kriva što su oni uopće saznali za tu igricu te postali ludi fanovi. Rin je sjeo kraj nje te se zadovoljno nasmiješio.

" Uživaj igrajući nivoe koje si prešla već tisuću puta. " promrmlja te se zavali u kauč. Rei ga udari daljinskim po glavi.

" Budalo, nisam znala da će se tako zakačiti za nju. " Sato je sjeo Rei s desna, a Hiro s lijeve - između Rei i Rina. Čim se igrica upalila, bratići su poskočili u mjestu. Rei samo zakoluta očima i upali prvi nivo znajući da će ovako provesti barem dva sata.
Kad je Rei prešla pola igrice, Sato i Hiro se ustanu i počnu skakati po dnevnom boravku ispruženih ruku i prstiju oblikovanih u pištolj.

" Ja sam Lara Croft, a ti si medvjed i ja ću te ubiti! " vikao je Hiro pa je Rei u agoniji prekrila rukama uši. Rin ju obgrli i nagne prema njemu kako bi se još malo naslađivao.

" Ti budi vučica, ajde. " zafrkantski promrmlja i pogurne ju naprijed kako bi se osovila na noge. Nije imala izbora pa je počela skakati po sobi vijajući bratiće koje su ju pucali pa se morala bacati po podu kao da je mrtva što je bila ozbiljna gnjavaža za njena koljena.
Nakon bjesomučnog trčanja, dječaci su poželjeli sladoled kojeg je morao spraviti Rin - on je uvijek dodao nekakavih preljeva i dodataka pa su svi obožavali krajnji rezultat njegovih mućki. Rei je podigla svoje bratiće, jednog po jednog, na visoku barsku stolicu. Obojica su navalili na hladnu delikatesu čim su je uspjeli dohvatiti. Rei odahne te se izvali na stolicu.

" Konačno pauza. " promrmlja. Rin stavi zdjelicu sa sladoledom ispred nje; naravno, bio je to njen najdraži s okusom keksa i puno čokolade pa se sladoled jedva vidio. Jedino je Rin znao kakvog ga ona voli jesti. Potom se i on sam zavalio kraj nje jedući sladoled od čokolade.

" Ma kakva pauza? Ovo je tek kraj prve runde ", dobaci on i potapša sestru žlicom po nosu. Rei se nasmiješi jer je znala da ima pravo. Gledajući u to dvoje sedmogodišnje djece, zaboljelo ju je oko srca, znajući da im se roditelji rastaju - da će se oni razdvojiti. Roditelji nikada ne misle kako je djeci kada se rastanu i odsele jedno od drugoga. Rei nije htjela niti zamisliti kako bi joj bilo bez Rina, bespomoćna je bez njega i njeni roditelji su to jako dobro znali - zato se ne žele rastati i odseliti jedno od drugoga iako se ne slažu. Oboje ionako stalno rade pa ih nema kod kuće tako da su odabrali najbolje rješenje za svoju djecu.
Rin je primijetio Reino tužno lice koje joj nikako nije pristajalo. " Zar nešto nije u redu sa sladoledom? "

Rei mu se blago osmjehne jer ga nije htjela zabrinjavati. " Ne, Rin, sladoled je savršen. " Rin odloži svoju žlicu i stavi ruku na sestrinu glavu.

" Slušaj, nemoj se brinuti za naše roditelje. Oni će se već nekako dogovoriti. Nemoj misliti ni na Satove i Hirine roditelje, i oni će biti dobro. Tako ti to jednostavno ide, ljubav se u jednom trenutku ugasi i gotovo ju je nemoguće vratiti. Ali ja ću uvijek biti uz tebe, obećavam. "

" Hvala Rin, volim te ." promrmlja Rei, jedva čujno.

" I ja tebe, seko. Jedi sada, moje remek djelo će se otopiti! " on doda vedrine u glas i sve se nekako činilo ljepšim.

Pijevši sladoled, dječaci su jasno proglasili da se žele igrati skrivača. Rei je mrzila tu igru više od ičega jer su joj zadnji put prevrnuli ladicu sa donjim rubljem htjedovši se skriti u nju. Ipak, pristala je, samo da je počnu plakati ili da ne mora više glumiti životinje koje treba upucati.
Naslonila se o zid hodnika i stala brojati do 20, polako i razgovjetno. Škicala je kamo su se skrili jer nije imala volje tražiti ih nemajući pojma gdje su se sakrili. Vidjela je samo da se Sato sakrio ispod kuhinjskog stola, Rin i Hiro su otišli u smjeru kojeg ona nije vidjela.

" Vidim te! " objavi ona pokazujući prstom u Satu koji je ljutito puhao jer je bio brzo pronađen. Rei potom pretraži ostatak kuhinje i cijelu dnevnu sobu, ali tamo nije bilo nikoga. Soba njenih roditelja je također bila prazna, a i njena srećom. Ušavši u Rinovu sobu bila je srušena na pod. " Budalo ja tebe moram naći! "

" Oprosti, oprosti, ali nisam mogao odoljeti ", objasni Rin te joj pomogne da se ustane. Rei ga prostrijeli pogledom, ali Rin to ne shvati ozbiljno već se izbelji.
Kupaonica je takođet bila prazna. Vraćajući se uantrag u kuhinju, primijetila je da su vrata garaže lagano odškrinuta. Ona ih otvori i ugleda Hiru kako pokušava skinuti dio njenog bubnja.

" Ne bubanj! " vrisne ona i podigne bratića udaljavajući ga od svog najvrjednijeg vlasništva. " Ništa u ovoj sobi nije tvoje i to ne smiješ dirati, jasno? " oštro reče lupkajući ga po ruci. Hiro ju pogleda suznim očima napućivši usnice. " Čekaj, ne.. ja.. "

" Riiiiiin! Rei me udarila! " stane plakati i otrči natrag u hodnik. Rei odjednom zaboli glava pa protrlja rukom bolno mjesto. Pošto se Hiro udaljio, zavladala je tišina u maloj sobici prepunoj glazbenih instrumenata. Atmosfera je bila mračna jer su dva mala prozora bila spuštenih roleta. Osjećala se sigurnom kraj svog bubnja kojeg je teško svirati, a usto i pjevati u isto vrijeme, ali ona uživa u izazovu koji on predstavlja. U sredini sobe je bio mikrofon kojeg je koristio Rin obasipajući ga svojim predivnim glasom. Bass gitara koju svira Hideki je bila lijevo od mikrofona, a akustična gitara kojom se služi Kai bijaše desno. U glavi joj odmah zaigra slika Kaija kako uživljeno svira gitaru tresući glavom i ne skidajući onaj zarazni osmijeh s usana.
Nije ni primijetila da se smješka i ljuljuška naprijed-natrag.

" Istukla si dijete i smješkaš se. Uistinu si zločesta. Jao, jao, moja mala sestra je zlica ", dobaci Rin pojavivši se ispred njenog lica. Nije primijetila da je toliko odlutala. " Zašto jednostavno ne kažeš Kaiju da ti se sviđa? "

" Molim? On mi se uopće ne sviđa! " zanijeka Rei odmahujući glavom i rukama. Rin se nasmiješi i baš kad je krenuo s daljnjim ispitivanjem, otvore se ulazna vrata te se prolome glasovi svađe.

" On ju je varao! Nisam to znala! " reče njihova majka.

" I ona njega. Ja ni to nisam znao! " dobaci i otac.

Rei i Rin se uozbilje i zakolutaju očima. Jedina pozitivna stvar je što se nisu svađali međusobno.

" Rei, Rin! Mi ćemo odvesti djecu natrag ujaku i ujini. Putem ću kupiti nešto za večeru. Što ćete? " prodere se njihova majka kao da je znala gdje su.

" Pizzu! " uskliknu oboje te se nasmiju. Odjednom im je laknulo - derišta idu kući roditeljima - ili onome što je od njih ostalo.


U rekordnom vremenu, roditelji se vratiše noseći pizzu koja je odmah ispunila kuhinju opojnim mirisom kojeg je bilo nemoguće ignorirati. Tata Shibuya je maknuo kartonski poklopac tu je postavio na stol ispred Rei i Rina koji su je pohlepno promatrali spremni za napad. Mama Shibuya je pred njih stavila tanjure opomenuvši ih pogledom da jedu polako i pristojno i to sve u savršenoj tišini. Potom se i ona smjesti na drugi kraj stola – suprotno od tate Shibuye.

" Kladim se da mogu pojesti pola. " objavi Rin i prvi zgrabi komad.

" Ja mogu i više od toga ", suprotstavi se Rei i također uzme komad koji se polako odljepljivao od ostatka pizze.

" Smirite se vas dvoje, i mi želimo jesti ", opomene ih tata Shibuya i posegne za pizzom kao da će svaki trenutak nestati što je i bilo mogućnost. Mama Shibuya je na trenutak pogledala u tatu te sjetno uzdahnula kao da se pripremala reći nešto svojoj djeci, ali još uvijek nije imala dovoljno hrabrosti. Tata Shibuya joj kimne glavom žvačući pizzu.

" Djeco, možete li malo prestati mljackati? Moram vam nešto reći. " oprezno reče ispijajući colu iz čaše. Rin i Rei joj posvete pozornost. " Otac i ja smo već razgovarali o ovome i on se slaže s mojom odlukom jer je ona najbolja za vas. Dobila sam, naime, posao u Tokyu kao izvršna urednica za TV emisiju. "

" To je odlično! " usklikne Rei, a Rin ju udari po glavi na što se ona umiri.

" To znači, Rei, da se moram odseliti u Tokyo jer je put odavde do tamo predugačak i puno bi koštao, a stanica bi mi dala plaćen stan u zgradi do njih. Vaš otac i ja smo odlučili potpisati rastavu, a vi ostajete njemu u skrbi i nastavljate živjeti ovdje kao da ništa nije bilo. "

Rei se zagrcne iz vedra neba i stavi laktove na stol zapiljivši se u kuhinjsku policu.

" To je odlično mama, sigurno je to velika prilika. " promrmlja Rin, ali njegove riječi nekako nisu imale živu boju, već su zvučale kao da su rečene na silu.
" Da, jest. Odlazim sljedeći tjedan, dotad nemojte misliti na to. U redu? " reče mama Shibuya. Ostatak večeri je provedeno u tišini. Mama i tata su otišli spavati, a Rei i Rin su ostali prati suđe kojeg je, srećom, bilo jako malo. Rei je polako i zamišljeno prala tanjure skidajući i najmanju i gotovo nevidljivu mrlju na svakom od njih.

" Daj, Rei, išao bih u krevet! " opomene ju Rin te ju lagano pogurne čekajući tanjur za ispiranje. Rei mu ne odgovori, već samo pruži tanjur. Rin ju sućutno pogleda i uzdahne. " Nije li vrijeme da smisliš novu pjesmu? "

" Oprosti, pederu, ali mi ne padaju tekstovi samo tako s neba! " obrecne se ona, ali tren poslije stavi ruku na usta shvaćajući što je rekla. " Gomen* ", ispriča se.

" U redu je, samo nisam znao da psuješ. "

" Nisam više dijete, Rin. I ne psujem! " Rin se samo posprdno nasmiješi i primi novi tanjur.

***

Kap, dvije, tri. Zatočene u staklenom kavezu, bespomoćne kao dom malih zvijeri. Dva znatiželjna, smeđa oka se nadviju nad nj i stanu pratiti stvorenja. Mala ručica poleti prema vrhu te položi dva prsta u hladnu vodu. Ribice se približe prstićima i otvore mala usta, ali nova ruka povuče onu iz vode. Djevojčica razočarano pogleda starijeg brata.

" Vibice me vole! " krikne ona i umalo brizne u plač. Dječak ju pomiluje po maloj glavici.

" Rei, one su opasne. " nježno odgovori umirujući ju.

" Nisu! " Usprotivi se ona. Dječak uzdahne i stavi jedan prst u vodu. Ribice odmah nahrupe na njega tvoreći štit od kojeg se prst više nije vidio. Kad je izvukao prst bio je zakrvavljen na vrhu koji je bio umočen. Djevojčica ga tužno pogleda, zgrabi vrh majice te obriše prst nakon čega ga poljubi. " Opvosti ", pokunjeno promrmlja. Dječak ju zagrli.

" U redu je. "

Rei je prazna pogleda razmišljala o onome što je bilo i o onoj osobi koja je bila. Katkad je jednostavno zaboravila da je nekoć bila dijete. Danas definitivno ne bi stavila ruku u akvarij s piranama. Nije si mogla oprostiti što je njen brat stavio prst u vodu samo kako bi joj pokazao da je to opasno. To ju je samo još više podsjećalo koliko ga voli i cijeni.

" Jesi dobro? Činiš se odsutna. " bratov zabrinut glas ju trgne iz razmišljanja te se tek sada sjeti gdje je - u njegovoj sobi. Nakon večere su se odlučili družiti, ali je Rin uzeo njenu knjigu iz fizike te počeo unaprijed proučavati gradivo kako bi joj mogao pomoći kada dođe vrijeme pošto je znao da joj fizika ne ide, nikako.
Rei podigne svoje noge s bratovih te ih približi prsima.

" Ništa, samo... imam osjećaj da sam nešto zaboravila. Jedno dijete... u meni. " promrmlja još uvijek pomalo odsutna u labirintu svojih misli. Rin spusti knjigu.

" Znam, to dijete se često zna izgubiti. Nisi jedina koja to proživljava. "

" Misliš li da sam se promijenila. A ti? " upita sa strahom u očima, kao da se boji odgovora - odgovor bi ju možda mogao dotući.

" Jesi, oboje smo. Više nismo djeca, to je sigurno. " par trenutaka su sjedili u tišini dok Rei nije zasvirala melodija u glavi, a riječi počele dolaziti same od sebe. Odjednom poskoči i zgrabi Rina za ruku kako bi ga odvukla u garažu. Sjela je za bubanj i pričekala još par trenutaka kako bi joj se sve posložilo u glavi. " Rei, mama i tata su već zaspali. "

No Rei kao da ga nije čula. Uzela je štapiće za udaranje te počela stvarati spori ritam. Dvoumila se treba li otvoriti usta i zapjevati riječi koje su iskakale u njenoj glavi. Ubrzala je ritam i počela udarati s oba štapića u isti bubanj. " Zar ne vidiš, ja nisam ono dijete koje sjedi i moli. Sada sam sjena koju sve manje boli. I sve one igre nisu važne, kada osjećam da su lažne. Odjednom pjesma ne pomaže, ne mogu ti uzvratiti osmijehe. " zapjeva prigušenim glasom koji je pratio zvukove bubnja. Rin ju zadivljeno pogleda.

" Kladim se da bi Kai smislio savršenu melodiju za gitaru. To je bio refren? " oduševljeno će on. Rei kimne glavom i odloži štapiće. Baš kad su htjeli nastaviti razmjenu ideja, garažna vrata se treskom otvore otkrivajući ljutitu priliku čupave kose koja se jasno vidjela i na prigušenom svjetlu.

" Pa dobro, jeste vi normalni?! Prošla je ponoć. Marš u krevet, sutra je škola! " drekne njihova majka. Nekako su dobili dojam da je ova vika bila glasnija od bubnja te da je sigurno probudila susjede. S tom mišlju su oboje zaspali, opet u Rinovom krevetu.