20.09.2009.

„Imam jedinicu iz matematike na kraju polugodišta?“ tupo će Rei dok je gledala u svoju svjedodžbu koja nije bila baš bajna. Ispada kako je vrijeme predviđeno za učenje provela udarajući po bubnju i rješavajući privatne probleme kojih se nakupilo. Gledajući unatrag, pomnije no ranije, shvatila je kako nije niti jedan slobodan sat (ako ga je bilo), provela učeći što se vidjelo iz rezultata.

Kantina je bila uobičajeno puna i bilo je lako primijetiti kako Rei nije jedina koja je jadikovala zbog loših ocjena. Dapače, sa svakog drugog stola su dolazili nezadovoljni i razočarani uzdasi popraćeni sličnim ohrabrenjima onih koji su dobro prošli ili bolje od „unesrećenih“ u svakom slučaju.

„Ma ispravit ćeš“, reče joj Rima ispijajući sok od naranče koji joj je donio Hideki vraćajući se iz wc-a. Rei ju je tmurno pogledala te naslonila glavu na skupljene laktove koji su dosad mirno ležali na stolu držeći svjedodžbu.

„Lako tebi, gospođice koja-ima-sve-petice!“ sarkastično dobaci iako joj je glas bio sve tiši i tiši. Očima je skenirala učenike oko sebe tražeći još kakve učenike koji su se žalili; bilo ih je pa je to uspješno nahranilo njen ozlijeđeni ego.

„Bilo je potrebno samo malo učenja i koncentracije. Samo to. Trebala bi pokušati.“ Reče kao da je upravo otkrila novi kontinent.

„Netko je dobro raspoložen.“primijeti Hideki i stavi svoju slobodnu ruku – kojom nije jeo jabuku – u Riminu koja ju je velikodušno primila.

„Muka mi je“, Rei će zloćudno. Za svoje neraspoloženje je krivila svjedodžbu koja je sama sebi ucrtala par jedinica, nikako nije krivila sebe – ta ona je oduvijek bila odlikašica i gradivo bi joj trebalo doći samo od sebe, a nikako zbog učenja ili truda. Kako li je zavaravanje sladak zalogaj.

Odjednom je počela detaljno razmišljati o svim mogućim uzrocima njene nesreće, točnije, jedinice iz matematike i dvojke iz fizike i kemije (za koje još nije obavijestila roditelje niti je imala ikakvu namjeru učiniti isto dok ne bude sasvim sigurna da će takvu obavijest preživjeti).

Možda je problem bio u tome što nije imala nimalo sreće; gledajući na sve ljude iz njenog razreda – koje je i dalje površno poznavala – oni su se švercali i sasvim dobro prošli; no kad je već bila kod toga, nije se ni sjećala kada je pisala ispite niti je li uopće bila na takvim satima.

S druge strane, možda je previše vremena provela ne radeći apsolutno ništa i misleći samo o problemima – pogotovo o Kaiju s kojim nije progovorila ni riječ dva mjeseca (zbog neugodnosti i zbog Rina koji ih nikada nije ostavljao same otkad je saznao za skoro-pa-poljubac)

Glasno je uzdahnula te se pridignula kako bi spremila svjedodžbu u torbu (te ju kasnije pokopala negdje, mjesto nije toliko važno – bitno je bilo samo da nikada ne vidi svjetlo dana ili još gore – oči njenog oca i majke).

„Ja sam mrtav čovjek“, reče gledajući u stol.

„A bila si odlikašica! Ne, štreberica!“ nasmije se Rima od srca prijateljičinoj nesreći, ali joj ona to nije mogla uzeti za zlo – i ona bi se sigurno smijala Rimi da je ona prošla tako jer je donekle znala da se to njoj nikada ne bi dogodilo (barem dok je pri sebi).

Tad kraj nje sjedne Rin s velikim smiješkom na licu.

„O da, dobar sam. Samo petice i četvorke uz koju trojku.“ Zadovoljno će on. No onda pogleda u sestru koja ga je tmurno strijeljala pogledom. „Što? Nisi dobro prošla?“ Rei mu ne odgovori već se nadureno okrene na drugu stranu.

„Ima većinom petice i četvorke, ali jednu jedinicu i dvije dvojke.“ Objasni Rima umjesto nje. Rin skupi obrve i stavi prst ispod brade kao da duboko razmišlja iako se zapravo spremao izlanuti nešto blesavo i besmisleno.

„O, ti si jedna mrtva Rei.“ Reče na što se Hideki i Rima nasmiju u potvrdan odgovor. „Tata se baš radovao tvojim ocjenama.“

„Znam, šuti sad.“opomene ga Rei.

I tad zazvoni za početak petog sata zadnjeg dana škole.

***

Došavši natrag kući, Rei baci torbu na kauč te se strovali na nju. Iako je to bila prilično neugodna poza, nije mogla zamisliti bolju u trenutku – zaslužila je kaznu i to je jako dobro znala. Trudeći se svim silama da bude sretna, nekako to nije mogla u potpunosti osjećati.

Primijetila je kako kuća ne miriši na domaće kekse ili topao puding, već na samoću i prazninu. Majke i dalje nije bilo pa nije imao tko stvarati Božićnu atmosferu koja je trebala u potpunosti obuzeti cijeli Kenchi za tri dana od današnjeg.

„Baš je bezveze“, promrmlja ona kad je čula Rina kako ulazi u kuću.

„Što?“ upita Rin dok je izuvao patike i odlagao torbu ispod vješalice za kapute kako bi skinuo debelu crnu jaknu.

Zima je ove godine uranila pa je već u desetom mjesecu značajno zahladilo, a već sredinom jedanaestog mjeseca je počeo padati snijeg – što nas dovodi do sadašnjosti – kada su ulice potpuno pretrpane snijegom dok je temperatura pala na minus deset.

Netko bi rekao da je to savršena predbožićna atmosfera, ali većina stanovnika Kenchija nije voljela hladne dane, već je živjela za ljetne vrućine koje su trenutno bile nezamislive.

„Sve! Nema mame, nema tate, nema ljubavi, ničega.“ Nabroji ona okrenuvši se na leđa kako bi mogla gledati brata dok govori. On se naslonio na zid dok ju je gledao smiješkajući se.

„Pa, mama je rekla da će poslati pismo, tata će doći s posla, a ljubav ti ja mogu dati“, reče zafrkantskim tonom pa Rei brže-bolje zgrabi jedan jastuk te ga pogodi njime posred glave. „To nije bilo lijepo.“

No ona se samo izbelji. Trenutno joj nije bilo do šale.

„Bezveze...“promrmlja opet, sad se zagledajući u bijeli strop. Rin uzdahne te sjedne kraj nje.

„Čuj, moraš shvatiti da život nije savršen, već skup nesavršenih stvari koje u cjelini možda možemo nazvati savršenima. Istina, loše stvari su se događale u protekla dva, tri mjeseca, ali smo svi izašli kao pobjednici, zajedno. To nije bezveze, već baš super.“ Reče on ohrabrujući ju. Sjaj u njegovim hladnim očima, dok je to govorio, je bio nešto novo, nešto što Rei nikada nije vidjela kod njega. Zar je moguće kako je postao toliki zreliji od nje da bi se već mogao zvati odraslim muškarcem?

„Hvalisavac. Svaki put kad sam u bedu, kažeš takve mudrosti i onda se osjećam blesavo kraj tebe. Budalo.“ Ironija u njenom glasu je bila gotovo neprimjetna.

„To je zato što ne želim da budeš tužna.“slatko će on dok se ustajao s kauča i odlazio prema hladnjaku. „Napravit ću nam puding od čokolade, tvoj najdraži. Hoćeš se onda prestati duriti?“

Rei se nagne preko ruba kauča gledajući u bratova leđa dok je držao ruku na hladnjaku čekajući odgovor. „Možda!“ usklikne ona vidno oraspoložena te pojuri prema njemu.

Rin izvadi mlijeko dok je Rei tražila vrećicu pudinga po policama. Pripremivši lonac i sve sastojke, počeli su skladno pripremati.

„Ja miješam“, reče Rei uzimajući žlicu. Rin se nasmiješio dok je oblizivao prste na kojima je slučajno ostalo nešto pudinga.

„Slobodno, ja to mrzim.“

„Znam, zato ja volim. Tako to funkcionira.“ Ponosno će Rei tapkajući se po nosu, nehotice ostavljajući tragove pudinga po njemu.

Rin to uoči pa svojim prstom obriše Rein nos. „Imala si pudinga na nosu. ..smotana ženo. Ozbiljno ti kažem, jednog dana ćeš se ubiti! Previše si nespretna, iako se takvom ne doimaš.“

Umjesto odgovora, Rei puhne na puding kojeg je zagrabila u žlicu te ju gurne Rinu pod nos. „Probaj.“

Rin zakoluta očima te okusi sadržaj žlice. Par trenutaka se pravio kako žvače, što uopće nije bilo potrebno za takav desert, a onda kimnuo glavom i podignuo dva palca. „Savršeno.“

Sljedećih petnaest minuta, kuhinjom je vladala krhka tišina isprekidana mljackanjem i struganjem žlica i premda bi to nekome bilo iritantno, brat i sestra su baš uživali.

Tad Rei zavibrira prednji džep traperica žurno izvadi mobitel. „Moramo razgovarati, danas za pola sata, u Aisukuri-mu.“ Bijaše to Kaijeva poruka.

„Nešto važno?“ Rin je uočio Reino zbunjeno lice. Ona odloži mobitel ne napisavši odgovor.

„Kai želi razgovarati nasamo danas.“ Obrazloži ona koliko je znala. Rin za sekundu problijedi.

„Oh „, izusti, „jesi li sigurna da želiš ići?“

„Da, mislim da je došlo vrijeme da razriješimo neke stvari.“

„Ali, što ako...“

„Bit ću dobro, hvala.“ Reče i ustane se kako bi uzela jaknu s vješalice i obula čizme. „Ako me trebaš, imam mobitel pa nazovi.“ I s tim izleti iz kuće.

Rin je još par trenutaka gledao u vrata koja su se maloprije zatvorila, a potom zario glavu u ruke. Zavladala je takva tišina da je mogao čuti kako vani snijeg pada; boljelo je.

***

Aisukuri-mu je bio gotovo prazan jer nitko nije imao pretjeranu želju za sladoledom dok je vani novo Ledeno doba. Ipak, unutrašnjost je bila ružičasta i topla, a vladala je prijateljska atmosfera pomiješana s hladnim mirisom tek napravljenog sladoleda.

Rei je pogledom potražila Kaija koji je sjedio u kutu, u zadnjem separeu; kad ju je uočio, mahnuo joj je s malim titravim, smiješkom na licu.

„Bok“, reče dok je sjedala preko puta njega.

On samo kimne glavom i prekriži ruke na stolu. Uočila je kako je Kai nervozan – što je vrlo rijetko za njega – dlanovi su mu se znojili, a očima je stalno šarao po prostoriji. Rei je gledala u njega, a on je gledao svuda osim u nju dok se nije pojavila nasmiješena konobarica izblajhane kose.

„Što ćete naručiti?“ upita ih napuhnuvši balon od žvakaće gume koji je glasno prasnuo.

„Ja ću cappuccino i dvije kugle sladoleda od čokolade.“ Rei naruči prva. Konobarica nabrzinu nešto načrka u njen blok i onda se okrene prema Kaiju.

„Tri kugle keksa.“ Brzo reče.

„Stiže!“ i konobarica odskakuta dalje.

Rei se potom opet usredotoči u Kaija koji je i dalje zurio okolo. „Hoćeš i reći nešto?“ upita znatiželjno nagnuvši glavu lagano prema naprijed.

Kai pokuca par puta po stolu, a onda ju konačno pogleda uplašenih očiju koje su u dubini pokazivale nekakav nepoznat strah. „Rei, htio bih te nešto pitati“, konačno izusti. Glas mu je lagano drhtio pa je morao progutati slinu. „Prethodna par dana su bila čudna, među nama i to... zato što.. pa, razumiješ da sam ja.. ne, čekaj..“ počeo je mrmljati i gubiti smisao. Rei se tiho zahihoće. „Što?“ upita uplašeno izvivši donju usnu.

„Sladak si kad si nespretan i kad se spetljaš.“ Reče i dalje se hihoćući. Kai se počešao po glavi pa je Rei uspjela primijetiti kako su mu se ramena opustila – konačno. „Što si ono govorio?“

Par trenutaka je još šutio kao da se pokušava dogovoriti sa sobom koji bi izbor riječi bio najbolji, a da se ne spetlja previše, iako je bilo sasvim jednostavno.

„Rei, hoćeš li biti moja cura?“ ispuca najednom, a Rei se zagrcne zrakom te ga pogleda razgolačenim očima.

„Molim? O-ozbiljno?“ nada je bila prisutna u svakom izrečenom slogu.

„Najozbiljnije.“ Potvrdi Kai nasmiješivši se.

Rei tad poskoči sa stolice, zaobiđe stol i zagrli Kaija koji je, zatečen, uzvratio zagrljaj.

„Dugo ti je trebalo“, promrmlja mu u uho.

Odvojivši se, pogledali su se u oči i glazba je zaigrala na istom mjestu gdje je prošli put bila prekinuta. Oboje su bili spremni za taj poljubac. Nije im smetalo što je ono malo prisutnih ljudi začuđeno gledalo u njih držeći žlicu sladoleda; polako su se približavali glavama... kad Rei zazvoni mobitel.

Ona razočarano puhne i izvadi mobitel iz džepa;trenutak je opet prošao. Pogledala je na ekran i vidjela bratovo ime ispisano na svijetlećoj površini. Ustima je oblikovala Rin kako bi obavijestila Kaija o „ometaču“.

„Da?“ javila se, blago iritirajućim glasom.
„Tata je došao s posla i moraš se odmah nacrtati kod kuće. Odmah! Bok.“ I nakon toga je sklopio slušalicu.

Rei ponovno spremi mobitel u džep te se okrene prema Kaiju.

„Moram ići. Tata je došao i moram ići pomagati oko priprema za Badnjak i Božić. Vidimo se onda na Badnjak, zabava je kod nas, ne zaboravi.“ Reče, nabrzinu ga cmokne u obraz, ostavi novce na stolu i odjuri.

***

Hidekijeva majka je trčala po stanu kao da ju sami vrazi gone skupljajući stvari i stavljajući ih u jedan kofer.

Hideki je tmurno buljio u svoj kofer koji je bio prazan. Naime, ove godine je njegova majka štedila novce od napojnica kako bi za Božić mogli otputovati u Europu; ali on se tome nije nikako veselio. Htio je biti s Rimom, ipak je ovo njihov prvi zajednički Božić koji su trebali provesti kod Shibuyevih.

„Hideki! Požuri!“ začuo je majku koja je histerično puhala. Naravno, nije joj rekao ni riječ o svojoj nesklonosti prema tom putovanju – a kako je mogao kada se ona tako trudila da im to omogući?

Konačno je ušla u njegovu sobu nazuvajući štikle. „Čemu taj izraz lica?“
Hideki duboko udahne. „Mama, ne želim ići. Obećao sam Rimi da ću ostati i Rei da ću doći kod nje na zabavu. Ne možeš mi reći za ovakva putovanja iz vedra neba!“

Makoto Matsuyama se namršti i stavi drugu štiklu pod bradu. „Onda ne moraš ići! Ali kod kog ćeš ostati?“ izjavi nabrzinu. Hideki ju je promatrao u čudu?

„Stvarno?! Pa kod... Rei!“ izjavi i zgrabi mobitel.

***

Rin je hodao po dnevnom boravku lijevo-desno gledajući svake sekunde na sat misleći na sve moguće scenarije kojih se bojao još od svoje petnaeste. Shvatio je kako joj je trebao već sve reći tog dana kada je osjetio prvu iskru; ali se onda zaustavio jer je on to jedva prihvatio kada je prvi put saznao Ryoa Shibuye, a kako li će tek ona?

„Doma sam!“ oglasi se Rei s ulaznih vrata pa Rin odmah potrči prema njoj.

„Pa gdje si ti bila? Brinuo sam se!“ reče on ozbiljna izraza lica, a Rei ga zbunjeno pogleda.

„Sad sam tu, mama! Znam se brinuti o sebi, znaš.“

I prije no što je Rin stigao išta više dodati, Rei opet zazvoni mobitel. Ona ga poželi baciti kako bi se razbio i nikada više ne zazvonio; tehnologija je stvarno davež.

Javila se i onda neko vrijeme samo kimala glavom i govorila 'da'. Onda sklopi slušalicu.

„Hideki će doći prespavati kod nas na tjedan dana, točnije, toko Božićnih praznika. Mama mu putuje u Europu i htjela je njega povesti sa sobom pa se izvukao u zadnji čas.“ Objasni ona zbunjenom bratu.

„Dobro, pripremit ću mu kauč.“

Kimnuvši glavom, Rei cokne jezikom te dođe do brata kako bi mu utisnula poljubac u obraz.

„Laku noć.“

Dok je odlazila Rin promrmlja: „Slatko spavaj.“