25.08.2009.

" Znam Rima, oprosti, ali tako je ispalo. Mama je poludila i odlučila provesti vikend kod bake koja tvrdi da ima duhove u kući. " objašnjavao je Hideki preko mobitela svojoj djevojci koja je šizila s druge strane linije.

" Hideki, to je suludo! " histerizirala je.

" Pričaj mi o tome. Bojim se duhova! "

" Vidimo se u ponedjeljak onda, sretno. "

" Volim te ."

" I ja tebe. "

I onda spusti slušalicu. Hideki se naslonio na stari, crni džip kojeg njegova majka ima još od njene osamnaeste, iako je danas već 35-godišnjakinja koja radi u zalogajnici " Srebrno pero ". Nije bilo nepoznato da je znala histerizirati i često postupati po svojim hirovima – kojih je u zadnje vrijeme bilo mnogo.
Zato on trenutno i jest ispred ogromne bakine vile s četiri kata koja je izvana izgledala sablasno – crvene cigle koje su definitivno već otrulile od ruku vremena. Biljke su bile u još gorem stanju – barem one koje su okruživale kuću, jer su one koje su bile s lijeve strane bile visoke i prekrivale skoro cijeli taj zid, a one na desnoj strani su bile niže, ali nekako svježije.

Njegova majka, Makoto, je već pojurila prema ulaznim vratima koja su se izdaleka činila oronulim i spremnim za baciti, ali njegova baka to očito nije primijetila.
Zakolutao je očima još jednom prije no što je zgrabio svoju torbu i krenuo majčinim koracima. Na ulazu ih je dočekala baka; stara, puna bora i definitivno slabog vida. Zagrlila je svoju kćer i pogledom prostrijelila Hidekija i njegovu odjeću (jeans hlače, crnu majicu i poderane starke) te ga potapšala po glavi kao da joj je to obaveza.

Naime, ona je nazvala njegovu majku prije dva dana i priznala da – otkad se doselila u ovu kuću – viđa duhove i da se stvari same od sebe pomiču. Rekla je da joj to nikada nije smetalo te da se već naviknula, ali da je željela riješiti taj misterij prije no što umre što bi moglo biti vrlo brzo.

Željna besmislene avanture, Makoto je pristala i dovukla Hidekija sa sobom iako je on imao planove sa svojom djevojkom.

" Tako, tako mi je drago što ste došli ", reče baka trulim glasom nasmiješivši se iako nije imala niti jednog zdravog zuba.

" Naravno, ulovit ćemo mi te duhove ", ponosno će Makoto lupeći se rukom o srce.

" Pa zapravo, vas sam pozvala samo da mi pravite društvo. Pravi lovac na duhove bi uskoro trebao doći. "

" Oh ", razočarano će Makoto oblikujući usta u malo ' o '. " A tko je to? " Upita dok su ulazili u kuću koja je iznutra bila začuđujuće uredna ako ćemo uspoređivati s vanjskim izgledom. Jedina mana tog interijera su slike koje su bile nakrivljene nadesno. Hideki je probao namjestiti jednu ravno, ali se ona opet – uz neugodno škripu – vrati u svoju kosu poziciju.

" Ne diraj slike, dijete! Ne mogu stajati ravno, ništa u ovoj kući ne može. Duh to ne voli. Stalno škripi okolo i miče mi namještaj. Od njega mi je uvijek hladno ", opomene ga baka drhteći. Potom se obrati Makoto: " To je jedna mlada djevojka iz Amerike, to je sve što znam ."

Hideki je dobio malu sobicu koja se sastojala od starog kreveta od smeđeg drveta i odgovarajućeg ormara i noćnog ormarića – izgledala je kao da nije bila korištena godinama. Zastor je bio navučen pa je soba izgledala jezivo mračna. Odmaknuo ih je i pogledao kroz prozor. Jasno je vidio puteljak kojim su došli i velebna stabla koja su se uzdisala do nebesa.

Pogledavši u sobu, ugleda opet sve slike kako su pomaknute na desno – kao da su nagnute na jednu stranu kuće, a na drugu jednostavno ne žele. Primijetio je da je sav ostali namještaj prikliješten o drveni pod kako se on ne bi micao.

Odjednom začuje parkiranje auta ispred kuće; pogleda kroz prozor i uoči crni SUV te djevojku koja izlazi iz nje i otvara prtljažnik kako bi izvadila nekakvu crnu torbu. Naočale je skinula s očiju i zataknula na glavu. Bacivši jedan dug pogled na kuću, kako bi ju bolje promotrila, zakorakne prema ulaznim vratima.

Odmah je zadobila Hidekijevu pažnju pa je on pohitrao u prizemlje da bi ju bolje promotrio.

" Moje ime je Abigail Gray. Zvali ste me po pitanju duhova u ovoj kući? " reče ona čvrstim glasom i ozbiljna izraza lica koji ju je obilježio i nikako joj nije stajao jer je bila jako mlada sudeći po smeđim očima koje su ostale netaknute. Duga smeđa kosa joj je padala preko ramena otkrivajući ispucale vrhove. Nosila je izblijedjele traperice i crnu majicu s debelim bretelama.

" Da. Hvala što si došla, mlada damo. " pozdravi baka grleći ju dok je ona zbunjena stajala ne uzvrativši. Makoto ju također pozdrali, ali kiselije te potom opet odmaršira u kuhinju.

" Nema problema. Postavit ću kamere u par prostorija, prelistati papire koje sam našla i krenuti s poslom. Vi radite sve kao i inače, neću smetati. " objasni Abigail mičući ustima kao kakav robot bez osjećaja.

Baka kimne glavom, uz smiješak, te pođe za Makoto. Abigail je malo razgledala hodnik, dirajući slike i popravljajući ih – baš kao i Hideki – ali se one opet vratiše u prvotni položaj.

" Slike su takve u cijeloj kući, a namještaj je priklješten za pod da se ne bi micao ", Hideki joj se obrati silazeći niz stepenice. Abigail ga ispitivački promotri i onda skupi usnice kao da razmišlja. Kad joj se Hideki približio na svega par centimetara, reče: " Misliš li da su posrijedi duhovi? "

" Ne ", odsiječe, " duhovi ne postoje. "

" Ali ti ih loviš... nema smisla...? " zbunjeno će Hideki.

" Razlog iz kojeg lovim te ' duhove ' je privatan. " Abigail zadrži mirnoću u glasu iako je ubacila dašak cinizma u ton.

" Neću nikome reći ", Hideki slegne ramenima u prijateljskom tonu. " Možeš mi se povjeriti. "

Abigail zakoluta očima te mu mahne rukom kako bi ju slijedio. Otišli su u prazan dnevni boravak u kojem je bila ista priča kao i u ostalim sobama – slike ukrivo, namještaj prikliješten, bez čaša na stolu ili cvijeća na kaminu.

" Naporan si mali, ali činiš se u redu, a ja to stvarno trebam nekome reći. " reče i iz torbe izvadi kameru koju je trebalo sastaviti i postaviti. Hideki joj pomogne pridržavajući joj noge kamere. " Prije tri tjedna, moji roditelji su me poveli na moj prvi lov na duha nakon četiri godine obučavanja o paranormalnom umjesto obične gimnazije. Obitelj koja je tamo živjela je tvrdila da neki čudni zvukovi dolaze iz podruma u kojem su navodno prethodni vlasnici kuće bili ubijeni. Jedno njihovo je dijete je već ranije bilo umrlo nakon pojave tih zvukova, a i nestanak struje u cijeloj kući. Nakon par dana istraživanja, otkrila sam obitelj štakora kako grickaju žice koje dovode struju u kuću. Rekla sam to roditeljima, ali oni mi nisu vjerovali. Ljutito sam otišla otamo. Pet dana kasnije, cijela ta obitelj je umrla, kao i moji roditelji, od bolesti koje su prenosili štakori nakon neke poplave. Da sam ostala tamo, i ja bih bila mrtva. " ispriča ona gledajući u kameru koju je okretala kao da provjeravala da je sve u redu.

" Ali nisi objasnila zašto i ti loviš duhove ako ih nema? "

" Zadnja želja mojih roditelja je bila da nastavim njihov posao kao lovac na duhove iduće četiri godine. Ne mogu im to oduzeti. "

" Znači, duhovi ne postoje? Ni ovdje nema duhova? Odakle potječu te priče? " nastavi Hideki s pitanjima što je polako počelo iritirati Abigail, ali odluči svejednako nahraniti njegovu znatiželju.

" Ne, ne postoje i dok ne vidim jednog – neću vjerovati. Najvjerojatnije nema, vidjet ćemo. A čuj, te priče potječu od starih ljudi koji više dobro ne čuju i ne vide pa histeriziraju, od mladih ljudi koji polude i počnu im se pričinjati stvari ili od ljudi s bujnom maštom. U svakom slučaju, lovci na duhove su dobro plaćeni i time mislim otplatiti fakultet. "

Postavivši kameru, prislonila je ruke na bokove te stala grickatu donju usnu. Pod na kojem je stajala je počeo škripati, a odozdo je dolazila nepodnošljiva hladnoća. Abigail, potom, iz torbe izvadi papir koji je bio cijeli ispisan sitnim slovima.

" Istraživala sam malo ", zamišljeno će ona, " i otkrila da su prijašnji vlasnici bili doktor i doktorica koji su navodno ekperimentirali na ljudima. Kad se to otkrilo, bili su uhićeni, ali su počinili samoubojstvo čim su dospjeli u zatvor. Soba u kojoj su radili nikad nije pronađena. "

" Hoćeš reći da ta soba postoji i da njihovi duhovi remete mir ove kuće? " Hideki će, pomalo uplašeno, ali se trudio sabrati jer nije htio ispasti kukavica pred djevojkom.

" Nisam sigurna, ali ću saznati. Navečer ćemo paziti na sve kamere koje ćemo postaviti u kući i napraviti par pokusa. Onda ćemo moći zaključivati. "

***

Hidekijeva majka i baka su posle na počinak nakon večere dok su Abigail i on ostali paziti na kamere iz Hidekijeve sobe (on ju je sam predložio kao " stožer ".) No, čak i nakon pola sata gledanja u pet monitora, ništa se nije dogodilo. Abigail nije izgledala iznenađeno, ali je i dalje mirno sjedila u svojoj stolici dok se Hideki počeo lagano koprcati.

" Možda se ništa ne događa jer se nema što događati? " upita trljajući oči kojima se već pomalo prispavalo.

" Kako to misliš? " zainteresirano će Abigail.

" Pa, ti ' duhovi ', miču samo stvari koje mi ljudi diramo ili odložimo nekamo. Ako, na primjer, odem u dnevni boravak i stavim čašu na stol i ona se pomakne – onda bismo mogli nešto dokazati. " uživljeno pripovijeda. Abigail se zagleda u prazno skupivši obrve.

" To je jako dobra ideja. Napravimo to. " složi se Abigail i nagne prema monitorima dok je Hideki hitrao u kuhinju da uzme jednu staklenu čašu. Došavši u dnevni boravak, kimnuo je prema Abigail kroz kameru; ona također kimne, ali ju on ne vidje.

Hideki oprezno stavi čašu na rub drvenog stola. Par trenutaka je čaša samo stajala dok nije zahladilo, niotkuda, i čaša klizne sa stola te se razbije na podu, ali ne proizvede ni zvuka. Hideki se ponično ogleda oko sebe, ali ne ugleda ništa.

Hideki potrči natrag u svoju sobu. Čim je ušao, Abigail škljocne zubima. " Ovo nije moguće ", promrmlja. " Hideki, ti pođi spavati, ja ću nadgledati situaciju. "

" Ali... "

" Nema ali, u krevet. " oštro odvrati pa je Hideki morao poslušati. Ostatak večeri se ništa čudno nije dogodilo.

***

Kad se probudio idućeg jutra, ugledao je Abigail kako spava u stolici nezgodno skvrčena. Slike na monitorima nisu prikazivale nikakve nepravilnosti ili paranormalne akcije. Hideki prodrma Abigail koja odmah otvori oči te mu izvrne ruku. Bolan jauk se prolomio sobom.

" Oprosti. Nemoj mi to raditi. " ispriča se, ustane i dobro protegne. Hideki je mogao čuti kako joj kosti škljocaju. Razočarano je pogledala u monitore. " Nešto propuštamo. Duhovi ne postoje. "

" Možda se samo bojiš prihvatiti tu činjenicu da ih možda ima. Da sve sagledaš iz druge perspektive, možda bi našla rješenje. " Hideki slegne ramenima govoreći kao da je to najjednostavnija stvar na svijetu. Abigail mu pokloni mali smiješak te ga pogladi po glavi razbarušivši mu kosu.

" Sladak si, ali držim se svoje teorije. " reče i izađe iz prostorije.


Uputila se van kuće, jer joj je bilo sumnjivo što se duhovi nikada ne pojavljuju oko okućnice što – kako je čula – se inače događa jer je to isto dio kuće. Obilazeći kuću, opipavajući zidove, nije primijetila ništa neobično osim neuredno bilje koje se priljepilo za njih.

" Auč ", jaukne kada se porezala na nešto na zidu skriveno ispod debelih slojeva grmlja. Bilo je to na lijevoj strani kuće. Izvadila je nožić koji je skrivala u starki za hitne slučajeve, te stala rezati biljke koje su bile iznenađaujuće meke potpuno ignorirajući bol koja se širila njenim prstom iz koje je šiktala krv.

Kad je odmaknula svo bilje, ugledala je kukicu na koju se porezala, a na njoj je bio ovješen zahrđali ključ koji je nešto trebao otvoriti. Razgolačila je oči i otrčala u kuću po neki veći nož i Hidekija koji je također, pomalo zbunjen, uzeo nož i potrčao za njom.

" Bila sam tako glupa! Zašto je bilje na jednoj strani kuće više, a na jednoj niže? I zašto stvari klize na onu nižu stranu? " zaključivala je dok je histerično rezala bilje praćena Hidekijem koji je bio sporiji dok ju je slušao. " Kuća je nakrivljena, a uzdinuti dio – skriven – je ispod nje. Dnevna soba se nalazi na desnoj strani i u njoj je uvijek hladno jer je ta soba baš tu, ispod. Pametno su to skrili! "

Maknuvši svo bilje, smeđa, izudarana vrata su stajala pred njima. Abigail uzme ključ te ih otvori uz glasni <škljoc>. Hladni vjetar ih je obasuo dok su ulazili u mračni prostor. Abigail stane pipati zidove u potrazi za prekidačem. Našavši ga, upali svjetlo, a prizor pred njima ih zaprepasti.

Prozirne ledenjače na svim zidovima sadržavale su ljudske organe koji se nisu raspali tijekom godina. U sredini je bio zakrvavljen stol kao i noževi i kojekakav pribor za koji nisu niti htjeli znati čemu služi.

" Bolesno ", promrmlja Hideki koji je mogao ispustiti doručak svakog trenutka.

" Doktor i doktorica su tu eksperimentirali na ljudima, naravno. Ovo je njihova soba. Pametno su je sakrili, nakrivivši kuću, praveći tako mjesta za ovu sobu. A ako bi netko došao i htio njuškati, ispričali bi im priču o duhovima koji miču stvari. Ali zapravo su one išle prema nagibu. Čudim se samo kako se to teško primijeti. Nisam uopće imala dojam da je kuća nakrivljena. " raspriča se Abigail kojoj se konačno sve posložilo u glavi.

" I što sad? "

" Pozvat ću policiju da ovo detaljnije istraži i najbolje bi bilo predložiti tvojoj baki da se iseli odavde u starački dom ili nekamo. "

***

Policija je došla deset minuta nakon što je bila obaviještena o pronalasku sobe u kojoj su se vršili izopačeni eksperimenti na ljudima. Abigail je dobila svoj novac od policije koja je inzistirala na tome. Ona ga, pak, nije isprve htjela uzeti jer nije odmah shvatila u čemu je problem. Ipak, na fakultet je htjela ići – iako je to još daleko i još mnogo slučajeva treba razriješiti prije no što joj se pruži ta prilika. Tek joj je 19, na kraju krajeva, vremena ima.

" Hvala na pomoći, malac ", reče Hidekiju udarivši ga u obraz – nježno. " Dobro, zanemarit ću ono povraćanje nakon izlaska iz sobe. "

Hideki se kiselo nasmiješi. " Nisi me morala podsjetiti. Kamo ćeš sad? "

" Dalje ", nasmiješi se, " čeka me još jedan slučaj. Neka žena tvrdi da je opsjednuta. Neka luđakinja, sigurno. "

" Ti baš ne misliš povjerovati u duhove. Ikad! "

" Hej, ako vidiš jednog – javi mi pa da se i ja uvjerim. " rekavši to, zagrli ga i nestane u svojem crnom SUV-u.

Hideki joj mahne iako ju nije mogao vidjeti kroz zatamnjena stakla, ali je bio siguran da mu se nasmiješila. Tko bi rekao da bi mu Amerikanka mogla tako dobro pasati. Osjetio je kako se crveni i odmah se sjetio Rime. Odmahnuo je glavom par puta kako bi ju pročistio.

U taj čas, njegova majka izađe iz kuće mašući baki koja je odlučila ostati u toj kući jer je znala da joj nije mnogo života ostalo, a i nije joj se dalo seliti. Čim je ušla u auto, uzdahnula je.

" Ona soba je bolesna. Ne mogu vjerovati da će nastaviti živjeti ovdje. " reče i upali auto.

" Barem nema duhova. " primijeti Hideki te se zagleda u prozor svoje sobe. Učinilo mu se da je ugledao dvije visoke prilike crnih očiju i krvavih ruku koje su držali jednu u drugoj. Otrese glavom, ali prilike su i dalje bile tamo. Jedna od njih podigne nekakav privjesak na uzici; Hidekijev privjesak i ustima oblikuje " hvala ".

Hideki osjeti hladne žmarce po cijelom tijelu. " Mama, vozi! "