21.08.2009.

Krc! Mljac! Krc! Mljac!

To bijahu jedini zvukovi koji su dopirali sa stola za kojem su sjedila tri petnaestogodišnjaka. Svo troje je gledalo prema stolu za kojim su sjedili popularni učenici s treće godine pa tako i Rin i Kai. Rima ljutito zabode vilicu u svoj kolač pa se on jadan prevrnuo; Hideki je sjetno nastavio grickati svoju mrkvu dok je Rei ispijala cappuccino. Bili su u depresiji jer se i dalje nisu ni s kim sprijateljili, a male grupice su i dalje " vladale " učionicom pa nisu imali izbora negoli pokoriti se tom moćnom zakonu.

Hideki je, nekim čudom, već uspio zaraditi kaznu zbog drskosti prema nastavnicima – iako Rima to nije smatrala drskošću već prijateljskom ispravkom. Naime, tijekom sata matematike i ponavljanja starog gradiva, profesorica Fuwa – gospođa oštrih i zdravih očiju koje su se odupirale rukama vremena koja je nosila kričavi ljubičasti kaputić umjesto uniforme (koje su svi danas konačno dobili – bila je to kratka crna suknja i bijela košulja u mornarskom stilu za djevojke, a crne hlače i bijela košulja za dečke - uz odgovarajuće crne cipele i kravate za oba spola) – Hideki joj se suprotstavio pošto je bio siguran da je njegovo rješenje jednadžbe točno. Prepirali su se gotovo cijeli sat pa ga je profesorica kaznila bezrazložno. Zato je bio tako bezvoljan jer je znao da će morati počistiti cijelu učionicu nakon nastave, a to zna biti prilično neuredno (imao je iskustva iz osnovne škole).

Rei stane nervozno čupkati svoju kravatu koja je bila prejako stegnuta. Rima joj pomogne odvezati čvor.

" Zašto uopće moramo nositi kravate? " otresito će Rei bacajući pogled prema Kaiju dok se još grčevito držala za sada odvezanu kravatu.

" Da nas poguše, najvjerojatnije. Barem će nas se tako brže riješiti. Nego, zašto stalno gledaš prema svom bratu i Kaiju? " odvrati joj Rima i povisi znatiželju u glasu. Rei odmah odmakne glavu od njhovog stola te se zapilji u ispijeni cappuccino.

" Ne gledam uopće tamo. Odoh po još jedan cappuccino, hoćete vi nešto? " upita ih polako se dižući iz tvrde kantinske stolice.

" Još jednu mrkvu! " bezvoljno će Hideki dižući desnu ruku u kojoj je držao napola izgrizenu mrkvu. Rei potvrdno kimne glavom i brzim korakom požuri do jedne od kuharice koja je služila iza pretrpanih pultova.

" Može jedan cappuccino i mrkva. " naruči i stavi praznu šalicu cappuccina kuharici pred nos. Ona ju prijeko pogleda ispod mrežice za glavu ispod koje se nazirala debela punđa te dohvati jednu mrkvu lijevom rukom, a stane puniti Reinu šalicu drugom. " Hvala. " Okrenuvši se, umalo se zabije u Kaija koji je nosio praznu čašu mlijeka.

" Pazi Rinova sestro ", zafrkantski će on zaobilazeći ju.

" Imam ime, znaš ", odrješito mu odgovori. Nije voljela kada ju je tako zvao, kao da nije stvarna i da nema ime. Shvaćala je koliko su si on i njen brat dobri još od vrtića, ali bi trebao pokazati i malo poštovanja prema njoj; ipak ona nije samo netko u kog se umalo zabio.

Umjesto odgovora, Kai ju potapše po ramenu i nastavi svojim poslom. Rei učini isto te se vrati za stol gdje je i dalje vladala jednaka abulija kao i prije par minuta. Rei pruži Hidekiju mrkvu koju primi istom rukom u kojoj je držao onu prethodnu mrkvu.

" Što je ono bilo? " Rima upita Rei koja se već bacila na ispijanje cappuccina u jednom gutljaju.

" Skoro smo se zabili jedno u drugo, ništa posebno. Zamisli samo da sam prolila cappuccino! E to bi bila šteta. "

" Znaš, katkad imam dojam da voliš taj cappuccino više od svog života. " umjesto nekakve pametne dosjetke Rei obliže gornju usnu gdje je osjetila ostatke cappuccina. Vidjevši da se Rei opet izgubila u vlastitim mislima, Rima nabode cijeli kolač na vilicu te ga gurne Rei pred lice, ali nije se činilo da ju to imalo pogađa ili nutka. " Rei-chan! Ne ignoriraj me! Čuj, danas sam odlučila okrečiti cijelu sobu, jednostavno mi je dosadila ona zelena boja. Već sam pitala Hidekija – on je pristao – tvoj brat i Kai će također doći. "

" Dobro, doći ću ", trgnuvši se reče kao da je cijelo vrijeme slušala. " Hoćeš li to pojesti? "

***

Dok su sjedili ispred škole na klupi čekajući Hidekija i zamišljajući kako mu je naporno u učionici (profesorica mu najvjerojatnije dahće za vrat govoreći da je propustio jednu mrlju pa mora ponovno obrisati to isto mjesto), Rei je otpjevala refren koji je sinoć smislila Kaiju kako bi on smislio nekakav ritam. Nije mu dugo trebalo i već je namjestio ruke kao da drži gitaru i udarao neki ritam koji se odigravao u njegovoj glavi. Rin ga je s oduševljenjem pogledao jer je on sam rekao kako će Kai odmah smisliti savršenu melodiju.

" Ići ćemo u C-duru, a onda ćemo otići više kako se kraj refrena približava. Više dijelove će otpjevati Rei, a niže Rin. "

Rima glasno uzdahne tako da svi posvete pažnju njoj. Naime, ona nije dijelila strast svojih prijatelja – nije voljela glazbu do smrti, već crtanje i fotografiju. Ali kako je Rei rekla – i to je umjetnost, samo drugačije interpretirana – bitno je samo da ti na kraju oduzme dah, onda znaš da je sav trud unesen – cijenjen.

Nakon još dobrih pola sata čekanja, Hideki je istrčao kroz ulazna vrata škole sav izmučen što mu bijaše ispisano preko cijelog lica koje je bilo znojno. Odmah je zgrabio Rimu za ruku te ju povukao dalje od škole.

" Bjež'mo! Imam osjećaj da će se vratiti i tjerati me da opet obrišem prašinu ispod ormara i cijeli pod jer je našla malu mrljicu. Leđa mi umiru! " požali se mašući slobodnom rukom. Kai i Rin nisu omgli suzdržati smijeh pa ih je Hideki prostrijelio pogledom – morali su ipak ušutjeti i smiriti škakljikanje u području trbuha koje je polako preuzimalo kontrolu.

Petnaestak minuta brzog hoda i bili su pred prostranom ružičastom dvokatnicom, bijelih prozora i vrata. Desna strana prednjeg zida je imala dugu bijelu crtu koja je podsjećala na valove – vjerojatno Rimino djelo. Ona je naprosto mrzila prazne jednobojne zidove. Vječito se žalila na Reine sive i Hidekijeve svijetloplave zidove jer su bili " preobični " i " dosadni " kako bi često govorila. Ali oni su voljeli svoje zidove takve kakvi jesu.

Ušli su unutra, predvođeni Rimom, i primijetili da je kuća prazna. Rimina majka je često putovala kao novinarka, a njen otac je bio odvjetnik koji je uvijek radio popodne iz neznanog razloga. Rima ih je povela uz stepenica na kat čiji je hodnik bio pun stvari iz Rimine sobe – očito je njen otac ispraznio njenu sobu prijepodne dok je ona bila u školi.

Rimina soba je bila prazna, osim šest kanti boje – tri žute i tri neke neodređene plave. Povukla je svo četvero unutra i gurnula im kistove i valjke u ruke. Još jednom je pogledala u svoje svijetlozelene zidove prešarane šarenim cvjetićima te uzdahnula.

" Ovako djeco, bojamo zidove u ovu plavu boju i kada se ona osuši nanosimu žute zvjezdice ", objasni ona kao kakav kapetan mašući valjkom. Primijetivši zbunjene poglede, odjuri u hodnik i donese pet nekakvih debelih komada kartona koju su u sredini imali izrezanu zvjezdicu. " Tako ćemo ih crtati! Što ste se odmah uplašili?! "

" Krenimo onda. Imaš velike zidove! " našali se Kai i prvi umoči valjak u plavu boju te stane farbati sjeverni zid koji je ujedno bio i domaćin prozoru pa je morao biti oprezan – naravno, on je jako dobro znao da ga je Rima i sama htjela opredijeliti za taj posao pošto je on bio najpažljiviji i najstrpljiviji član ekipe.

Hideki i Rei su bojali isti zid te se smijali radeći isto; Hideki joj je sada puno detaljnije opisao svoju muku u učionici – čak je pomislio da će ga profesorica silovati u jednom trenutku, ali je shvatio da čak ni on nije toliko nesretan.
Rima je bojala zapadni zid trudeći se ne slušati gluposti koje izvaljuju njena najbolja prijateljica i njen dečko. Silovito je prebojavala svaku zelenu mrljicu kao da joj je najednom žao što je odlučila promijeniti boju zidova. No, ipak je bilo prekasno pa je napućila usnice te se propela na prste kako bi dosegnula vrh zida jer joj ni ljestve nisu bile dovoljne – bila je najniža od svih što je nekad bilo dobro, a nekad na štetu.

" Mrtve uspomene, a? " upita ju Rin prikravši joj se s leđa.

" Ma da, samo, imam ovu boju na zidu već tri godine što je rekord. Opet, u te tri godine sam odrasla i svašta radila u međuvremenu što je ostavilo neke tragove na boji. Vidiš ovdje ", pokaže na jedan niži dio zida gdje bilo nacrtano malo srce s prekriženim slovima, " tu je pisalo ime moje prve ljubavi. Imala sam trinaest. " smiješila se govoreći.

" Moraš odrasti s vremenom. Nema smisla držati se za uspomene. "

" Znam, zato i bojim ove zidove. " sjetno će i preboja ono srce.

Uskoro su završili s bojanjem svih zidova pa je preostalo samo čekanje da se osuše. Odlučili su pogledati seriju na TV-u. Smjestili su se u dnevnoj sobi koja nije bila predviđena za šest osoba, već za maksimalno tri pa su Rei i Rin sjeli na pod u podnožju kauča. Nisu imali sreće pa na TV-u nije bilo ništa osim realityja, kojeg su svi mrzili – barem oni koji nisu živjeli za pogled u tuži život što je jednostavno bilo i više nego jadno.

" Ugasi to, Rima! " sikne Hideki. Od siline njegovog glasa koji je zvučao drugačije no inače, skoro joj ispadne daljinski upravljač iz ruke. Ona hitro ugasi TV.

" Koliko se to treba sušiti? " upita Rei trljajući glavu od nervoze.

" Oko pet sati, tuko! " odgovori joj brat tapšajući ju po ramenu kao da je maloumna. Ona mu se izbelji čime je samo potvrdila svoju djetinjatost. Katkad ni sama nije znala zašto se tako ponaša, ali lakše joj je bilo skrivati se iza bezbrižnog lica koje je svima odvraćalo pozornost od pravog problema. To je oduvijek bio lakši izlaz.

***

Dva pištolja, jedan uz drugi, u vlasništvu dvaju mirnih ruku postaju smrtonosno oružje za svakoga tko im se nađe na putu. Kuća je mirna, a zidovi razbijeni – otvoreni kao put ako nekome zatreba. Zakoraknuvši u uništenu kuhinju, s desne strane iskoči spodoba krvavih očiju s odgovarajućim tijelom koje je bilo hitro poput hijene; krene udariti osobu s pištoljima, ali biva upucan u glavu koja se odmah rasprsnula na tisuće komadića. Osoba s pištoljima pojuri van iz kuće na ulicu koja je bila krcata istim stvorenjima. Metci su odjecali cijelom ulicom, ali njih je bilo sve više.

" Pazi Rei! Straga ti je! " Kaijev glas se prolomi, a lik s pištolima počne pucati iza sebe. No, u taj čas joj ponestane municije i biva ubijena.

" K vragu! Zaboravila sam pokupiti municiju u prethodnom nivou. " opsuje ona i udari rukom o tipkovnicu. Rima je sjedila kraj Hidekija i Rina gledajući blijedo u ekran. Ona nije voljela horor igrice, krv i pucanje – još jedna stvar koja ju razlikuje od prijatelja. Katkad joj je to smetalo jer je čak i njen otac obožavao takve igrice pa ih je imao na desetke na računalu. Rima je, naime, htjela igrati nekakvu mirniju igricu, ali svi su bili za neku horor pucačinu pa nije imala izbora nego sjediti i gledati, jer su na taj način ubijali vrijeme dok se soba osuši.

" Mislim da su se zidovi osušili, idemo obaviti ostatak ", Rima reče tresući se. Svi kimnuše glavom i pođu za njom u sobu. I bila je u pravu – bili su dovoljno suhi za drugi korak. Rima im je dala kartone i objasnila kako želi da sve izgleda: " Deset zvjezdica na svakom zidu, ravnomjerno raspoređene. Samo stavite karton i kistom obojajte iznutra. Jednostavno je. "

I prionuše na posao. Hideki se isprve mučio s držanjem kartona jednom rukom i bojanjem s drugom, ali se ubrzo snašao i navuknuo na nezgodnost zadatka. Rimine zvjezdice su bile savršene svaki put; Kaijeve također na iznenađenje svih.

Rei odjednom sine ideja. Priđe Rinu s leđa te ga potapše po ramenu; on se okrene ne sumnjajući ništa. Rei mu tad prisloni karton na obraz i brzo kistom prijeđe po unutrašnjosti ostavljajući zvjezdicu na bratovom obrazu.

" Eto, sad konačno možeš biti zvijezda! " reče izbeljivši se. Kai je prasnuo u smijeh.

" Sladak si, zvjezdice ", ismije ga on. Rin se zapjeni i krene nešto reći, ali zastane kao da mu se u glavi odigrava savršena osveta. Rei ga bojažljivo pogleda.
Rin šapne nešto Kaiju koju – uz zlokoban smiješak – kimne glavom. Rei se polako počne udaljavati – za svaki slučaj.

No, uzalud; Kai ju zgrabi za ruke koje joj je držao s leđa. Rin joj se pojavi ispred lica s kartonom i kistom.

" Da se nisi usudio prešarati mi lice! " upozori ga mlađa sestra.

" Neću, ne boj se ", razuvjeri ju on i da neki znak Kaiju. On kimne i jednom rukom obuhvati Reine obje potom podigne Reinu majicu do pola trupa. Ona odmah shvati što Rin namjerava učiniti, ali odbije išta reći jer zna da je sve uzalud.

Rin pritisne karton točno na sredinu njenog pupka i oboja cijelu unutrašnjosti koja je ostavljala trag zvjezdice. Potom joj Kai spusti majicu – na njeno olakšanje jer joj je postajalo sve neugodnije – a Rin počne slobodnom rukom šljapkati po crnoj majici kako bi ju što više zaprljao. Kai ju potom pusti.

" A nisi kul ", požali se Rei dodirujući mokru majicu.

" Osveta se servira hladna – ili u tvom slučaju – mokra i žuta. " dobaci uz mali smiješak – ponosan, samodopadan smiješak.

To je bilo jedino zafrkavanje tijekom posla koje su si mogli priuštiti jer se večer polako spuštala i trebalo je poći kući inače bi roditelji podignuli takvu uzbunu da bi mogli podići cijeli Japan na noge.
Završivši rad, ponosno su ogledavali zidove. Rima nije skidala smiješak s lica – izgleda da joj je ipak drago što je obojala zidove i otišla naprijed. Rei nije mogla pustiti svoju mokru majicu dok su je Kai i Rin i dalje nasmijavali. Hideki je samo pogledavao svoj karton koji je bio gotovo uništen koliko ga je smotano koristio.

" Puno hvala ljudi. " zahvali im Rima na odlasku.

" I drugi put, slikarice! " odvrate joj i odu – svatko svojoj kući.

***

Kai otvori vrata svog stana kojeg je dijelio s 25-godišnjim bratom Kazuyom. Kao i uvijek, ugledao ga je kako udara o boksačku vreću tolikom silinom da je već pomislio da će otpasti.

" Okaeri* ", pozdravi ga dok je Kai skidao patike.

" Vratio sam se ", potvrdi i skine torbu s leđa. Brat mu konačno prestane lupati o vreću i obriše znoj s čela. Crna kosa mu bijaše mokra pa se caklila na slabom svjetlu. Skinuo je sa sebe mokru sivu potkošulju u kojoj je inače vježbao te sjeo do Kaija u kuhinji.

Njihov stan je bio malen, iako su imali dovoljno novca jer se profesionalni boks dobrano plaćao, ali njih dvojica su voljeli ovo malo mjesto jer im je bilo dovoljno. Kuhinja i dnevna soba spojene, kupatilo u malom hodniku i njihove sobe – jedna nasuprot druge.

" Kako je prošlo bojanje? " zadihano će Kazuya odjednom se ustavši i grabeći hladnu bocu vode iz hladnjaka.

" Dobro, nismo pogriješili nigdje. Što je čudno za Rei jer je ona jako nespretna kada je u pitanju crtanje i bojane "; odgovori mu Kai uz mali zamišljeni smiješak.

" Pitam te kako je bilo i umjesto da mi kažeš ' Rin i ja smo bili brzi ' ili nešto slično – ti spominješ žensku. Nisam ni primijetio da si tako odrastao, braco ", kroz smijeh primijeti Kazuya.

" Nemoj ništa pogrešno protumačiti! "

" O ne, neću, ne boj se. Nemam što protumačiti. No, uglavnom, naručio sam sushi kad sam se vraćao s treninga, imaš u pultu pa pojedi. " reče mu i ode u kupaonicu pod tuš.

Kai je, slušajući zvuk tuša kako udara o plastičnu pregradu, grabio sushi. Odjednom se sjetio one noći prije šest godina kada je izgubio roditelje. Padala je kiša, on i brat su jeli sushi koji ima je majka sama pripremila prije no što je – kao i uvijek – otišla na posao s ocem jer su zajedno radili.

" Kazuya, vrati mi moje štapiće! " pjenio se jedanaestogodišnji Kai trćeći za devetnaestogodišnjim bratom koji se netom vratio s treninga, sav zadihan, ali i dalje dovoljno spreman za zezanje mlađeg brata.

" Dobit ćeš ih kad ti počnu rasti dlake ispod pazuha! " dobaci mu stojeći na suprotnoj strani stola. Kai ga razočarano pogleda i sjedne na svoju stolicu. Umjesto sa štapićima – kako je inače jeo – cijelom rukom zgrabi u tanjur i strpa sushi u usta.
Kazuya se sažali i da mu opet štapiće.

" Blesavo dijete "; promrmlja i krene jesti svoje.

Tad zazvoni zvono na vratima pa Kazuya potrči otvoriti. Pred njim su stajala dva policajca s suosjećajnim izrazom lica.

" Dobra večer, izvolite? " Kazuya će pristojno.

" Jesu li vaši roditelji Sachiko i Yuri Sato? " mlađi upita držeći se za svoj pojas. Kazuya kimne glavom. " Imamo loše vijest za vas, molimo pođite s nama. "

Kai tu večer nikada neće zaboraviti, isprve mu brat nije htio ništa reći već ga je samo poveo u bolnicu gdje su se borili sa životom, ali nisu imali izgleda. 24. studenog je dan koji će ga proganjati, u to je već tad bio siguran.

Navalio je sushi koji je bio hladan, ali nije imao volje ugrijati ga.