03.10.2009.

Dragi tata i... Rin. Otišla sam do majke rano jutarnjim busom; ne brinite se, bit ću dobro. Samo mi treba vremena da neke stvari promislim i dok ne posložim nered u svojoj glavi neće me biti neko vrijeme. Čim budem spremna, vratit ću se.
Rei.
27, prosinca 2009.

Rin je pročitao pismo sigurno desetak puta, ali i dalje ga nije mogao ispustiti iz stiska te sjesti i na miru promisliti razumno. Odjednom je krivio sebe za cijelu situaciju (što je vjerojatno bila istina), ali nije imao izbora. Morao je tražiti od nje da izabere i samim tim je odlučio poštovati Rein izbor bez obzira kojeg bi od njih dvojice izabrala.

Kada ga je nedostatak smislenog rješenja potpuno izludio, zgužvao je papir te ga ostavio da leži na stolu; tako se i on osjećao, izgužvano i samo. Sjeo je na kuhinjsku stolicu i zario glavu u ruke čekajući da Ryo zatvori vodu u tušu i dođe u kuhinju kako bi mu rekao što je napravio.

Na trenutak se i čudio što je Rei uspjela izdržazi jučerašnji dan, bila je mirna i većinom se družila s Rimom i Hidekijem dok je Kaija i njega izbjegavala. Rin nije ni pomislio da joj je moglo biti teško; sve dok ga nije udarilo posred čela i sada ne može ništa učiniti.

„Mama!“ kroz plač je vikala sedmogodišnja Rei koja je sjedila na asfaltu ispred kuće jer je pala s bicikla. Naime, djevojčica je odlučila sama naučiti voziti tu moćnu napravu, ali je svaki čas padala sve dok nije raskrvarila koljeno. „Mama! Brzo!“

No majka joj se ne odazva jer je bila na poslu, a otac je radio u svojoj sobi pa nije ništa čuo. Rei počne brisati suze rukavom dok joj je svaka peta suza pala na ranu pa je zapockalo.

„Rei?“ devetogodišnji Rin izađe iz kuće držeći u ruci plastični kamion kojeg je dobio za rođendan i kojeg nije ispuštao iz ruku – nikad.

„Rin.. pala sam“ vikne Rei ne shvaćajući da je to očito čak i mladom Rinu. Rin se nasmiješi i odloži kamion. Rei ga je u čudu pogledala svojim velikim sjajnim očima. „Tvoj kamion...“ promrmlja dok joj je prilazio te joj pomagao da se digne.

„Sjedni na bicikl.“ Naredi joj.

„Neću, pala sam i nikada više ne želim sjesti na njega.“ Naduri se Rei i ponosno podigne mali prćasti nosić.

„Rei, kada padneš u životu, moraš se ustati. Ili bi radije bila mala kukavica koja odustaje?“ izazove ju Rin govoreći riječi koje su preteške za njegovu dob. Ali mala Rei ih razumi, sjedne na sic (uz Rinovu pomoć dakako) i krene naprijed dok je Rin kaskao za njim pomažući joj upravljati.

„Rin! Ja vozim!“ usklikne veselo otkrivajući smiješak kojemu je falilo par mliječnih zuba.

Nije ni primijetio, a već se smješkao. No tuš tad utihne i za par minuta Ryo Shibuya izađe potpuno odjeven s velikim, čistim smiješkom na licu.

„Dobro jutro, Rin.“ Pozdravi ga. No Rin zanemari jutarnju prpošnost i odmah krene na teži dio posla.

„Ryo, moramo razgovarati.“

***

Oko sedam sati ujutro Rei je bila na dogovorenoj stanici kod Tokya. Majka je rekla da će ju pričekati tamo, što je i napravila.

Kad ju je ugledala, Rei nije mogla vjerovati kako se promijenila. Izgledala je mlađe, zdravije i.. sretnije. Znala je kako bi trebala biti radosna zbog takve promjene, ali ju je samo zaboljelo u srcu što je njoj tako dobro bez nje.

„Dobro jutro, mama“ plašljivo ju pozdravi pognute glave jer se bojala da ju, ako bude dugo gleda, uistinu neće prepoznati.

„'Jutro Rei.“ Aoi Shibuya pozdravi kćer kao da nema nijedne brige na svijetu te ju obgrli oko ramena dok ju je vodila do svog novog auta; posao je ipak dobro plaćen, a i ona je uspjela napredovati.

Dok su se vozile, Rei nije morala ni reći majci da joj ispriča što se sve s njom događalo proteklih mjeseci jer joj je ona sama započela priču o svom novom životu.

Rei je saznala da je njena majka dobila promaknuće od voditeljica dnevnika do novinarke za slavne te svaka velika reportaža ide njoj (producenti su smatrali da ima lijepo lice pa bi joj komunikacija sa slavnima dobro ležala). Zarađivala je dvostruko više i pritom se zabavljala.

„To je sjajno, mama.“ Rei joj iskreno reče trudeći se da ne zvuči kao da je u bilo kakvim bolovima već da je uistinu sretna zbog njenog uspjeha.

Aoi Shibuya se još jedanput ponosno osmjehne prije no što se potpuno uozbilji. „Čime sam zaslužila ovaj posjet?“

Putujući busom, Rei je više puta pomislila da joj kaže istinu – kako je saznala za Rina, ali je odlučila dopustiti majci da misli da je razlog njenog posjeta čista ljubav.

„Nedostajala si mi, samo to.“ Rei se prisili zazvučati veselo. I u nedostatku poznavanja vlastite kćeri, Aoi prihvati tu izjavu kao iskrenu.


Aoin stan se nalazio preko puta producentske kuće gdje ona svakodnevno odlazi intervjuirati pjevačke zvijezde dok snimaju spotove ili se samo druže. Obje su zgrade bile visoke i napravljene od stakla kroz koje se nije moglo vidjeti izvana nego samo iznutra.

Rei je zabezeknuto slijedila svoju majku ogledavajući unutrašnjost hodnika, dizala pa njihov dizajn koji je podsjećao na bogataške vile – samo još bolje.

„Možeš si ovo priuštiti?“ prošapta onda dok je Aoi otključavala vrata.

„Da, i još puno više.“

Kad su se vrata otvorila, Rei nije mogla povjerovati očima. Veličina tog bijelo-crnog stana, koji je potpuno dizajniran u future stilu, je bio barem pet puta veći od njihove kuće. Sve je imalo svoje mjesto (iako je većina stvari tu očito bila samo za ukras), a prostora je i dalje bilo dovoljno.

Ni ne primjetivši da je toliko otvorila usta pa je postojala opasnost da joj čeljust ispadne, stala je pipkati svaku stvar koja joj je bila nadohvat ruke.

„Sviđa ti se?“ upita Aoi dok je skidala jaknu.

„Sviđa?! Predivno je!“

Kad su obje sjele i počele ispijati cappuccino koji je Aoi prethodno napravila, zavlada neugodna tišina. Rei se činilo da ju njena majka želi nešto pitati, ali kao da se dvoumila i zaustavila prije no što bi sastavila smislenu rečenicu.

„Rei, znaš, ako želiš.. mogla bi se doseliti ovamo. Lako je prepisati te iz škole.“ Konačno izjavi gledajući u nju preko svoje bijele šalice s nekim smiješnim likom.

Rei se umalo zagrcnula tekućinom jer stvarno nije očekivala takav prijedlog. Isprve joj se čak učini savršenim jer bi tako mogla pobjeći od svih problema vezanih uz Kaija i Rina te bi se riješila one tupe boli koja je dosada već postala dio nje.

Ali kukavice bježe, zar ne? „Hvala na prijedlogu mama, ali moj život je u Kenchiju i sve što sam 'ja' pripada među onim ljudima. Ne mogu se doseliti ovamo.“ Reče i najednom zazvuča tako snažno i tako odlučno da se Aoi razniježi.

„Uistinu si odrasla, Rei. Drago mi je.“

Obje se nasmiješiše pa ušutiše.

***

Kai je već dobrih petnaest minuta zurio u poruku koju je primio jutros oko šest sati.

Dragi Kai, otišla sam do majke na neko vrijeme. Nemam volje objašnjavati zašto. Čekaj me.
Rei.

„Zar sam nešto učinio?“ upita sam sebe dok je ležao na leđima u svom krevetu pritom držeći mobitel tek par centimetara od očiju ne mareći da ta napravica zrači.

Uzdahnuvši, on utipka Rinov broj i nazove.

„Korisnik se ne javlja na mobitel“ ženski glas mu objasni kad se, ni nakon 20 sekundi, nitko nije javio.

Kai tad sikne i baci mobitel na pod; čudom, nije se razbio već ostao bespomoćno ležati na plavom tepihu. Zar je morao samo čekati?

***

„Probudi se uspavana ljepotice“, Aoi je nježno drmala svoju kćer koja je spavala u gostinjskoj sobi veličine dnevnog boravka. Jučerašnji dan je prošao u razgovoru i nadoknađivanju. Rei i Aoi su igrale društvene igre, smijale se i kuhale skupa (iako im to baš nije išlo pa su na kraju naručile sushi).

Rei umorno otvori svoje oči odmah pružajući ruku kako bi istjerala nestašne krmeljice van iz njih. „Što? Tek je“, i tad baci pogled na kockasti sat koji je visio na zidu ispred nje, „deset sati.“

„Moram na posao“, objasni joj majka. Skupila je ruku u šaku te njome stala kuckati po njenoj glavi kao da referira na Rei kao „ludicu“.

„Ah da“, shvati Rei te se pridigne na laktove. „Što ću ja raditi dok se ne vratiš s posla?“

„Pa ovisi...“ Aoi se zagonetno nasmiješi. „Voliš li KAT-TUN?“

Rei se nagne ulijevo jer je mislila da je krivo čula pa skoro padne s kreveta. „Šališ se? Obožavam ih!“ usklikne malo preglasno.

„Danas su u studiju prekoputa pa ih moram intervjuirati. Ideš sa mnom?“ umjesto odgovora, Aoi je dobila snažan zagrljaj od ushićene Rei. Potpuno je smetnula s uma sve svoje probleme. „Dobro, shvatit ću to kao 'da'. Sad se obuci i idemo.“

Nije joj morala dvaput reći jer je u treptaju oka, Rei već bila obučena i spremna za polazak. Začudila se sama sebi kako je uspjela brzo odabrati odjeću pošto upoznaje jedan od svojih najdražih bendova. Ipak, oduvijek je smatrala da je pretjerano uređivanje i smišljanje savršene odjevne kombinacije, površno pa je tako odlučila obući ono što voli i što smatra udobnim znajući da će se to svidjeti drugima.

Sišavši s osmog kata u prizemlje, potom na ulicu pa preko ceste, već su se našle na ulazu u studio koji je bio sličnog dizajna kao i zgrada u kojoj je Aoi živjela, samo što je puno više ljudi užurbano trčkaralo lijevo-desno noseći kakve fascikle, kamere i druge potrepštine neophodne za snimanje glazbenih spotova.

„Slijedi me“, reče Aoi te ju povede do srebrnog dizala kojim su došle na šesti kat. Ni ne primijetivši, Rei počne cupkati s noge na nogu. „Smiri se“, upozori ju majka s prizvukom cerekanja kao da ju zabavlja kćerina nervoza. Ona se, dakako, dosada već naviknula na slavne osobe pa su oni početni leptirići potpuno nestali. Isto nije mogla reći za svoju kćer.

Kad su se vrata dizala otvorila, pozdravio ih je topao ambijent nekakvog seta koji je izgledao kao podij okružen staklima. Kamermani i ostali radnici su stajali sa svih strana tog kruga dajući upute osobama na podiju.

Tek kad se dovoljno približila, Rei ih je prepoznala. Smeđokosi Kazuya Kamenashi, Jin Akanishi, Tatsuya Ueda i Yuichi Nakamaru te plavokosi Koki Tanaka i Junnosuke Taguchi.

Da ju majka nije pridržavala, sgurno bi pala u nesvijest.

„Mama! Znaš li ti tko su oni?!“ uperi prstom u njih. Aoi se nasmiješi te produži bliže kako bi se predstavila producentu koji je sjedio blizu podija.

„Aoi Shibuya, novinarka.“ Uljudno reče i pruži ruku. Niski producent s velikim naočalama se okrene i nasmiješi prihvativši ruku.

„Očekivali smo vas. Još malo smo gotovi pa će dečki biti vaši.“

„Hvala.“

Petnaest minuta je prošlo uz buku i ponavljanje nekih dijelova (što Rei uopće nije smatrala napornim već je sve pomno promatrala kao da je nadrogirana i nema drugog izbora) i KAT-TUN je konačno završio sa snimanjem novog spota.

Uočivši da njena majka maše dečkima da se približi, Rei ustukne te se skrije iza nje; toliko je bila nervozna.

„Tko ti je najdraži?“ brzo ju upita majka.

„Koki.“ Procijedi Rei.

Kad su koraci utihnuli, Rei je znala da sada stoje tek par metara od njih pa joj se cijela glava vrtila kao da je ringišpilu. Potom je začula majku kako se predstavlja te mrmljanje i ponešto smijeha i rečenica koje nije mogla razumjeti jer su joj uši potpuno zakazale.

Par trenutaka poslije, pred licem joj se stvori nitko drugi nego Koki Tanaka, glavom i bradom te neodoljivim blještavom bijelim osmijehom.

„Bok“ ,pozdravi i pruži ruku. „Koki Tanaka.“

Rei razgolači oči koliko je mogla te u potpunom transu prihvati ruku. „Ti si moj najveći fan.“ Izusti, ali kad je shvatila što je rekla, pljesne se durgom rukom po čelu. „Mislim, ja sam tvoj najveći fan.“

„Hoćemo ići prošetati? Tvoja mama je rekla da možemo.“ Rei ispusti bezvučno da, ali je Koki shvatio što je htjela reći. Mahnuo je ostalim dečkima te lagano pogurnuo Rei prema naprijed jer nije pokazivala ikakav znak da je živa.

Kad su izašli na zrak, Rei se odluči pribrati te se pljesne par puta po obrazu. „Oprosti ja.. nikad nisam upoznala slavnu osobu i onda saznam da mi majka zna na stotine njih.“ Objasni gledajući u pod od srama.

„U redu je. Tako je bilo i meni kad sam bio tvojih godina. Sada je to samo posao.“ Složi se Koki stavljajući ruke u džepove širokih crnih traperica.

„Mogu li te tražiti savjet?“ ispuca Rei kao iz topa nadajući se pozitivnom odgovoru.

Koki se činio zbunjen, ali i dalje nasmiješen. „Vau, ovo je prvi put da me netko to pitao pa nisam siguran kako će to završiti, ali da.. slobodno pitaj.“

I Rei tad duboko udahne i ispriča mu cijelu svoju životnu priču tijekom koje su deset puta šetali oko studija. Osjećala se lakše dok se ispovijedala strancu koji se činio kao pažljiv slušač.

Završivši s govorom koji je spontano iskakao u njenim mislima, ona ga pogleda tražeći odgovor. „I?“

Koki se počeše po čupavoj plavoj kosi. „Teško.. „, promrmlja nesigurno, „ali mislim da zapravo imaš jako jednostavnu situaciju. Jasno je da su ti obojica dragi, ali moraš dobro pogledati u svoje srce i saznati koji zauzima ono središnje mjesto. On je taj kojeg tražiš“, tu je zastao i pogledao prema nebu. „Ima li to smisla?“

„Ima“, Rei se iskreno nasmiješi, kako nije već par dana.“ Hvala. Mogu li nas uslikati? Rima mi nikada neće vjerovati da sam te konačno upoznala.“

„Naravno.“

Tu je sliku spremila kao dokaz da je riješila svoj problem, barem djelomično, jer se već idućeg dana odlučila vratiti kući, Kenchiju, tamo gdje pripada.