26.09.2009.

„Ne mogu dohvatiti vrh bora!“ požali se Rei dok se propinjala na prste pokušavajući nataknuti zvijezdu za vrh koji je stršao i bio posebno tvrd i bodljikav.

„Pa kad si mala!“ našali se Hideki dok je s Rimom dovršavao kolače u kući Shubuyevih. Konačno su se svi okupili pa je topla atmosfera konačno imala svoju priliku, svojih pet minuta slave. Osim Rina, koji je čamio sam na fotelji koju je ugurao u kut sobe kako bi mogao sve dobro promatrati i gunđati kada bi osjetio potrebu.

„Daj da ti pomognem.“ Ubaci se Kai kojega je počelo živcirati kako je Hideki zadirkivao Rei; ne, njegovu djevojku. Par puta si je ponovio te dvije riječi u glavi jer su odjekivali takvom slatkoćom pa nije mogao odoljeti. Mogao je osjetiti kako senzacija u njegovom trbuhu raste kada se sjetio da je ona sada stvarno njegova. Nasmiješio se pazeći da ga nitko ne vidi te se približio boru. Spustivši se na koljena, dao je Rei priliku da mu se popne na leđa.

Kada je to učinila, konačno je uspjela doseći vrh i nataknuti zvijezdu. „Savršeno“, promrmlja čekajući da ju Kai spusti. Kad je primijetila da mu dugo treba i kako je držao svoje ruke mirno na njenim koljenima, zacrvenjela se, ali to uspješno prekrila pramenovima kose. Odjednom je sve bilo onako kakvo je htjela da bude.

Rin se lažno nakašljao kada mu je prizor pred očima postao previše gnusan pa Kai brže-bolje spusti Rei te se odmakne od nje pogledavajući oprezno prema nervoznom Rinu (iako nije znao razlog te nervoze, mogao je samo pretpostavljati).

„I mi smo gotovi!“ usklikne Rima dižući pladanj s malim kolačićima u obliku zvijezdica, borova i zvonašaca ukrašenih bijelim točkicama dok se fil gotovo prelijevao iz njih. Doista je izgledao slasno i Rima je to znala i bila ponosna na svoje umijeće. „Totalni sam talent.“

„I jako skromna“, doda Hideki zafrkantski, ali mu Rima to ne uzme za ozbiljno već se nastavi ponosno cerekati što ovaj put nije bilo iritantno, već simpatično i osvježavajuće.

Ryo Shibuya tada uleti u kuću, ali umjesto umornog lica (kojeg je obično nosio kad se vraćao s posla u bolnici, pa čak i blagdanima), ispijeno lice mu krasiše veliki osmijeh kada je uspio osjetiti arome koje su prevladale u njegovom dnevnom boravku i kuhinji.

„Nešto fino miriši! Rima?“ reče on skidajući kaput.

„Da, Shibuya-san.“ Rimin osmijeh posta još veći što se, do maloprije, činilo nemogućim. Ryo poleti do nje i zgrabi jedan kako bi ga odmah kušao. Dok je to činio, držao je kolačić s dva prsta kao kakav gurman koji nastoji sačuvati savršeno djelo kuhara. Progutavši ga cijelog, široko se osmjehne.

„Imaš talenta, mlada damo. Jesi li razmišljala o kulinarskom smjeru?“ upita znatiželjno dok je prstima opuštao stisak kravate oko vrata.

„Ne, umjetnost mi ide još bolje.“

„Lijepo. Sad me ispričajte.“ Reče i nestade u hodniku kako bi došao do svoje sobe te se presvukao iz neudobna odijela u trenirku koju je voliš više od ičega i smatrao da je jedina prava odjeća dok je sve ostalo samo formalna glupost koja uopće nije bila ni potrebna. Ipak, propisa se držao.

Svi darovi bijahu već uredno poslagani pod borom, ali je petorka obećala da ništa neće otvarati pa niti gledati do sutra ujutro. Doduše, taj je zadatak postajao sve teži i teži, ali su nastojali zaokupiti svoje misli nečim manje važnim poput božićnih pjesmica koje su Rei i Hideki pjevali kao da su pijani dok su se ljuljuškali u potpuno suprotnom ritmu.

Kako se bližila ponoć, odlučiše poći na počinak kako bi sutra bili odmorni (tj. Kako bi sutra puno brže došlo).

Rima i Hideki su dijelili jednu vreću za spavanje na podu u dnevnoom boravku dok je Kai ležao na kauču buljeći u strop pošto nije mogao zaspati od nervoze (a i zbog šaputanja dotičnih osoba s kojima je djelio dnevni boravak).

„Ja bih spavao, znate! Drpajte se poslije!“ opomene ih s prizvukom iritacije u glasu.

„Nismo ti mi krivi što nemaš curu.“ Dobaci Hideki.

„Pa zapravo...“ zagonetno će Kai nadajući se kako će time pridobiti njihovu pažnju. A začuvši šuškanje vreće, znao je da je u tome uspio jer su se Rima i Hideki prislonili laktovima na rub kauča. Na trenutak se mogao zakleti kako su im oči cakliile istim znatiželjnim sjajem pa je morao suzdržati smijeh.

„Zapravo..?“ potakne ga Rima.

„Pa zpravo... Rei mi je cura.“ Nakon te izjave čuo je nekakavo škljocanje koje je podsjećalo na ispadanje čeljusti u blesavim crtićima; nije očekivao da će ih baš toliko iznenaditi.

„Nije mi rekla!“ usklikne Rima glasnije no što je planirala pa brzo prekrije usta rukom. No to ne potraje dugo: „Konačno si postao mušakrac! Taman sam pomislila da nemaš muda!“

Kai isprve nije dobro čuo što je rekla jer se opet zamislio, ali se onda naglo trgne: „Ej!“

Hideki prasne u smijeh pa Rima učini isto. Kai, naravno, nije imao izbora nego učiniti isto.

Te večeri, Rei nije otišla do Rinove sobe kako bi potražila utočište u njegovom toplom zagrljaju; sada je maštala o Kaiju i to ju je grijalo... cijelu večer.

***

Prvi koji su se probudili na to Božićno jutro bijahu Rima i Hideki; sudeći po njihovim podočnjacima, čovjek bi rekao da nisu ni spavali cijelu noć.

Kai se pak nije htio dići s kauča dok se Rei ne probudi pa je samo kolutao očima na Rimino cvrkutanje dok je gledala veličinu Hidekijevog dara, ali ga ne otvarajući jer je htjela pričekati ostale. Hideki je također držao svoj dar u ruci treskajući ga i okrećući, pokušavajući otkriti njegov sadržaj, ali mu je to samo zadavalo glavobolju.

Rin je ustao samo kako bi priredio vafle. To je bila njegova tradicija, recimo. Znao je koliko ih Rei obožava, pogotovo s čokoladnim sirupom pa nije vidio razloga da to ne čini... sve do ove godine kada je bio sto posto uvjeren kako ona neće uopće mariti.

I tako je on tmurno mućkao miješavinu jaja i mlijeka izgledajući kao hodajući zombi. Tako se i ponašao, pogotovo kad mu je Kai čestitao Božić dok se Rimi i Hidekiju udostojio nasmiješiti.

Odjednom Rei uleti u prostoriju, u svojoj dugoj sivoj pidžami koja je visila oko njenog mršavog tijela, ali neuspješno zakljanjajući odmorni osmijeh na njenjim usnama.

„Sretan Božić!“ usklikne pa potrčati do Rime, poljubivši ju i zagrlivši dok je ponovno čestitala, potom učini isto i Hidekiju. Zatim, se baci na Kaija utisnuvši mu poljubac na usne. On je ostao šokiran pošto im je to bio prvi, ali ubrzo uzvrati.

No ona se odmakne od njega crvenjevši se od uha do uha. „Ups, gomen, zaletjela sam se!“ reče sa smiješnim prizvukom. Kai se samo nasmiješi te ju poljubi opet.

Rin zakoluta očima misleći kako ga je Rei zaboravila, ali se ona brzo ustane od Kaija te pojuri bratu u zagrljaj davši mu usput i poljubac u obraz.

„Sretan Božić! I hvala na vaflima, mislila sam da to nećeš učiniti ove godine. Volim te.“ Reče mu ne skidajući osmijeh s lica. Rinu je došlo da zaplače dok ju je gledao kao da mu polako nestaje pred očima, a on ne može učiniti ništa zbog svoje slabosti i, ponajviše, straha. Također se i posramio zbog svoje sumnje u nju.

„Sretan Božić.“ Naposlijetku reče i vrati se poslu gledjaući za Rei dok je odlazila prema boru.

„Darovi! Konačno! Sanjala sam ih sinoć...“ polu usklikne, a polu zamišljeno promrmlja dok ih je sve pohlepno promatrala, točnije, tražila svoje.

Kad su se svi okupili oko bora (konačno), navalili su na otvaranje i sve što se mogla čuti idućih deset minuta je bilo trganje ukrasnog papira, oduševljeni „vau!“ i zadivljeni uzdasi te poneki „cmok“ koji je dolazio samo od Rime koja očito nije imala ni trunke srama.

***

Poslijepodne, dok su pili topli kakao i jeli kolačiće razgovarajući u dnevnom boravku o svojim dojmovima, Ryo prekine zabavu pozvavši Rei i Rina u svoju sobu na računalo rekavši da im je majka poslala mail.

Oni se ispričaju i pođoše za ocem koji ih je, nakon dopraćaja, ostavio same. Rei pljesne rukama i otvori mail dok se Rin nagnuo iznad nje gledavši u ekran, ali nekako odsutno.

„ Draga Rei i dragi Rin. Sretan vam i blagoslovljen Božić. Nadam se da niste uništili kuću niti da je išta eksplodiralo (pogotovo ako je Rei kuhala). Toliko toga vam želim reći o protekla tri mjeseca, ali mislim da sada nije pravo vrijeme, a mislim da se i vi slažete sa mnom.
Uživajte i budite mi dobro.
Mama.“ Pisalo je.

Rei razočarano puhne. „ Za voditeljicu je jako rječita“, sarkastično reče dok je tipkala čestitku sa sličnim sadržajem (dodala je kako ništa nije eksplodiralo jer je Rima kuhala).

Zvršivši s mailom, ustane se sa stolice i poželi izaći iz prostorije, ali ju Rin zaustavi.

„Što?“ nevino upita. Rin kimne glavom i zaključa vrata očeve sobe koja je nekada bila i soba njegove majke.

„S Kaijem si?“ ispuca Rin kao da se već danima priprema pitati ti sitno pitanje. Rei spusti pogled češkajući se po glavi. „Zašto mi nisi rekla?“ Rin to shvati kao potvrdan odgovor, iako ga zapravo nije ni trebao čuti – dobro je znao. Zašto je onda pitao?

„Pa.. on ti je najbolji prijatelj i mislila sam da ćeš se uzrujati. Mislim, već smo se ranije svađali oko toga pa nisam htjela stvarati daljnje rupe između nas.“ Rei se baci na objašnjavanje. Kad je podignula glavu, susrela je Rinov patnički pogled. „Š-što?“

Umjesto odgovora, Rin ju zgrabi za ramena i privuče u silovit poljubac; kao da joj je htio sve reći, objasniti kroz njega – ali nije uspio. Ona se hitro i grubo odgurne od njega.

On odmakne glavu u stranu znajući da si Rei upravo briše usne rukavom, a to ga je najviše zaboljelo.

„Što je tebi?!“ obrecne se, ali pazeći na glasnoću bojeći se da bi ju drugi mogli čuti pa doći vidjeti situaciju.

„Rei, ja...“ promrmlja on tražeći prave riječi, pokušavajući ih protisnuti, natjerati da izađu iz usta, ali nikako.

„Što?! Ne možeš.. ja.. ja sam tvoja sestra! I tvoj najbolji prijatelj mi je dečko! Zar ne razumiješ što si upravo učinio?“ nije mogla zaustaviti bujicu nervoze i bijesa koji je ključao u njoj tog trenutka.

„Ja ti nisam brat!!“ Rin konačno izlane podignuvši pogled. Boja njegovih očiju je poprimila nekakav tužan ton s tračkom olakšanja što je konačno rekao ono što je htio.

„M-molim?“ Rei razgolači oči i ustukne jedan korak. Nije se mogla prisiliti da kaže išta više pa je pričekala da Rin sve objasni, ne njen brat, već.. neznanac. Ta misao ju je pogodila kao munja.

Rin nježno povuče Rei na krevet kako bi oboje sjeli te se smirili. Rei pihvati tu neizrečenu ideju.

„Moja majka je bila prilično mlada kada je ostala trudna sa mnom. Tvoj otac je tada bio mladi stažist u bolnici i brinuo se za moju majku više no za bilo kojeg drugog pacijenta, rekao mi je kako ju je volio više od ičega. No pri porođaju, ona je umrla, a ja sam ostao živ i zdrav. Tvoj otac me primio u svoju kuću te se brinuo za mene kao da sam njegov vlastiti sin.“ Objasni gledajući u svoja klecajuća koljena.

Rei nastavi šutjeti gledajući u njegove trzajuće usnice koje su jedva uspjele oblikovati te riječi.

„Zaljubio sam se u tebe kada sam imao petnaest godina, točnije, kada mi je Ryo objasnio da nismo zapravo u rodu i sve o mojoj majci.“

„Zašto mi nisi rekao?“ Rei protiska riječi koje su bile razumljive, na njeno čuđenje.

„Bojao sam se... samo to.“

„I sad si konačno skupio hrabrosti kada sam Kaijeva cura?“ ona povisi ton odjednom posloživši sve u svojoj glavi.

„To nije fer Rei! Gledam te godinu kroz godinu kako se zaljubljuješ, kako te drugi dečki gledaju, a ti to voliš znajući da to nikada nećeš osjećati za mene. Kad sam ti govorio da te volim, mislio sam to stopostotno i beskonačno.“ I tad ju privije bliže k sebi čekajući da se ili on rasplače ili da ga ona odgurne.

Ali se nijedno ne dogodi. Mirno su stajali u toj poziciji, tisuću pitanja i tisuću mogućih varijacija im je prolazilo kroz glavu, ali nijedna nije imala sretan ili smislen završetak.

Rin se odvoji od nje te ju intenzivno pogleda.

„Kai ili ja?“ upita ozbiljno, toliko ozbiljno da Rei prođu trnci.